Piše Žorž Crmarić
Usmrtiti 39 ranoranilaca, činovnika, uposlenika, ljudi koji su - kao i svakog drugog dana u svom jednostavnom životu - išli na posao, rado ili preko volje, podrazumijeva toksičnu količinu mržnje, bijesa i zvjerstva. Ovog se puta to dogodilo u Moskvi, u ponedjeljak. Dva dana kasnije – u Dagestanu. Dogodilo se i u Madridu i Londonu. Stostrukom se pogubnošću dogodilo u New Yorku … istog dana i u Washingtonu, a stotinama se puta proteklih godina događalo u Iraku, Afganistanu, pa Baliju, Mumbaiju ...
Obespravljenih, ugnjetenih i u crno uvijenih nikada nije manjkalo u povijesti čovječanstva. Bilo da su to bile žrtve Džingis kana, “vjerskih” pohoda raznih denominacija, pogroma Armenaca, holokausta, Srebrenice ... Pa ipak, do novijeg vremena osvetnički nagoni žrtava nisu ovako često prerastali u suludi bijes koji se iskaljivao na onima koji nisu bili krivi za počinjeni zločin.
Sjetimo se osamdesetih godina kada je u Iranu mučki obezglavljen pokret “Narodnih Mudžahedina” koji je okupljao intelektualce, uglavnom liberalno orijentirane tehnokrate i sekularne reformiste. Homeinijeva teokracija - nakon zajednički izvedene revolucije - odlučila je i uspjela izbrisati ih s političke pozornice, što streljanjem, što izgonom iz zemlje.
Od izgnanih, poput Bani Sadra, mnogi su sigurno utočiste našli u Francuskoj i drugdje na Zapadu. Oni bliži Massoudu Rajaviju utočište su našli kod Saddama Husseina koji je pokrenuo i vodio rat protiv Irana. Simpatije mnogih - uključujući i mase Iranaca - bile su uz razbijene Mudžahedine, ali samo do onog trenutka kad su odlučili "destabilizirati režim" podmetanjem bombi na kolodvorima, u kantama za smeće, na gradskim trgovima, u parkovima. Nakon tih eksplozija, prizora raskomadanih tijela slučajnih prolaznika, sve češće se moglo čuti pitanje: zašto nisu bombu postavili u Jamaranu (Homeinijevoj rezidenciji), ili među Pasdaranima (revolucionarnim gardistima), ili među mulama, među generalima …?
Svu naklonost, pa čak i svako razumijevanje, ti su Mudžahedini u Iranu potpuno izgubili jer su svoju patnju iskaljivali na običnim ljudima čije su obitelji bivale zavijene u crno samo zato što su njihovi očevi, braća ili sestre slučajno prolazili pokraj autobusnog kolodvora gdje je bila postavljena eksplozivna naprava.
Čak i kad se suosjeća s patnjama kroz koje su dvije "Crne udovice" prošle prije no što su se raznijele u Moskvi, nemoguće je pri zdravom razumu očekivati od bilo koga, izuzev onih s izopačenim umom, da razumije oduzimanje života nedužnih zaradi nekakvih "viših ciljeva".
Post je objavljen 31.03.2010. u 19:25 sati.