Lokrumsko proklestvo
Negdje oko 1023. godine u Dubrovniku je izbio veliki požar pa su se Dubrovčani tada zavjetovali sv. Benediktu da će mu sagraditi samostan i crkvu ako im spasi grad. Požar se istog trena ugasio pa su zahvalni Dubrovčani sagradili na Lokrumu benediktinski samostan i crkvu koju su posvetili Blaženoj Djevici Mariji. Činjenica je da je benediktinski samostan doista osnovan 1023. i o tome postoji prijepis originalne isprave iz 13.stoljeća. Isto tako stoji i činjenica da je 1023., i to točno na dan sv. Benedikta, u iznenadnom noćnom požaru izgorio veći dio tada još uglavnom drevnog Dubrovnika. Legenda o lokrumskom prokletstvu ima svoj početak u odluci generala francuske vojske da zatvori samostan na Lokrumu i potjera iz njega benediktince. Zaprepašteni takvom odlukom francuskog generala, redovnici su činili sve što su mogli da ostanu tu gdje je njihov red stoljećima živio, a kad nije ništa pomoglo, jedne noći su pošli u Crkvu sv. Marije, odslužili posljednju službu Božju na otoku, obukli redovničke kabanice s kukuljicama na glavi i jedan iza drugoga, pogrebnim korakom pošli u ophodnju otokom. Upaljene voštanice, kao znak prokletstva, okrenuli su prema zemlji tako da ih je plamen lizao odozdo i vosak kapao putem kojim su hodali. Tri puta su tako obišli čitav otok i cijelo vrijeme glasno i svečano su izgovarali strahovite, teške riječi prokletstva: „ Nek je proklet svaki koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje!“ U zoru, napustili su otok i nikad više na njega nisu stupili.
Tada je na Lokrum bačeno prokletstvo koje se ubrzo počelo obistinjavati. Tri plemića koji su bili prenositelji poruke o zatvaranju samostana, jedan od te trojice bacio se kroz prozor, drugi se utopio u moru na putu prema Lokrumu, a trećeg je ubio vlastiti sluga. Nakon pada Republike vlasnik otoka postao je kapetan Tomašević. Bio je to veoma bogat čovjek, ali je nakon kupnje otoka naglo materijalno potpuno propao te je morao prodati Lokrum. Nakon njega otok je kupio Maksimilijan. Bio je očaran ljepotom otoka i želio ga je preurediti za svoje ljetovalište. Usred šume borova, lovora, palmi, čempresa, naranča, limuna, liljana uživao je kao vlasnik raja sa svojom ženom. A onda ga je benediktinsko proklestvno odvelo u Meksiko, tamo su ga zarobili i strijeljali.
Prokleti otok kupuje dr. Jakopović iz Budinpešte, glasovit po tome što mu je car Franjo Josip I. povjeravao vođenje nekih svojih poslova. Kratko vrijeme nakon kupnje otoka otkrilo se, međutim, da je on, potpuno nelegalno, sebi sam pripisao titulu doktora pravnih znanosti, a da je zapravo bio brijač. Nasljednik otoka bio je njegov nećak i već prvog dana u čamcu prema Lokrumu ga je zahvatio vrlo jak vjetar, prevrnuo mu barku i on se utopio.
Tada su se kao vlasnici pojavili Habsburgovci. Lokrum se dopao prijestolonasljedniku Rudolfu, jedincu sinu cara Franje Josipa I. i carice Elizabete Bavarske. Na Lokrumu je boravio neko vrijeme sa svojom ženom, dopunjujući otočni park egzotičnim biljem. Na kraju je izvršio samoubojstvo.
Tada carica Elizabeta donosi odluku da se kraljevska obitelj mora riješiti tog otoka, nudi benediktincima otok, ne bi li tako prokletstvo bilo poništeno, ali oni, vjerni zakletvi svoje braće prethodnika da se više nikad neće vratiti na taj otok, odbijaju ponudu carskog dvora.
Carska obitelj, opsjednuta strahom da ne izgubi još kojeg člana obitelji, daje svoj novac dubrovačkim dominikancima da prividno kupe otok i upišu se kao njegovi vlasnici, uz uvjet da ga, ako to zaželi netko od Habsburgovaca, može opet kupiti. Unuka cara Franje Josipa I., Kneginja Elizabeta, bila je očarana otokom i bez obzira na prokletstvo, odlučila je kupit otok. Nedugo nakon toga, njezinu baku, po povratku s Krfa u Ženevi, ubija talijanski anarhist, i to zabunom.
I... kraj Habsburgovaca je poznat. Njastraiji sin nadvojvode Franje Ferdinanda ubijenog u Sarajevu 1914. završio je kao agronom, kneginja Elizabeta je u nekom noćnom lokalu u Pragu pucala u neku pjevačicu, pa je se carska obitelj odrekla, i konačno, Habsburgovci su 1918, nakon točno 700godina, izgubili i krunu.
Ali tu nije kraj. Sve nabrojeno samo je onaj dio priče koji prokletstvo Lokruma vezuje uz povijesno poznate osobe. Legenda o lokrumskom prokletstvu se dopunila bezbrojnim pričama i pričicama da su se povijesno istiniti događaji i oni koje je tim događajima dodalo praznovjerje predajnom dogradnjom i preoblikovanjem tijekom stoljeća kulminirali, do sintagme – misterij Lokruma.
Fantazija je isplela mnoštvo misterioznih priča i oko lokrumskih pećina u kojima za vrijeme oluja bjesni more, a njegova se jeka čuje kao teški udarac zemlje o poklopac mrtvačkog sanduka.
Nijedan Dubrovčan neće ostati preko noći na Lokrumu, a oni koji su ostajali nisu se vraćali isti, gonjeni legendom, neki se nikada nisu ni vratili.
Danas je Lokrum pitomo turističko izletište, a sve te legende možda su pridonijele odlučnosti građana drevne Rrepublike da se održe svoji, poznati i slobodni.
Post je objavljen 19.03.2010. u 16:10 sati.