Marketing
Naši heroji
Ogroman potencijal obožavanja ucijepljen je u genetski kod svakog našeg čovjeka. Od malih nogu uče nas koga sve moramo obožavati. O tome svjedoče naše slikovnice, udžbenici, obiteljske legende, poučne pripovijesti. Cijela plejada lokalnih velikana za koje izvan granica nitko nikada nije čuo, predmet su slijepog obožavanja desetina milijuna naših ljudi iz domovinske i iseljene Hrvatske: kralj Tomislav, Nikola Šubić Zrinski, barun Trenk, ban Jelačić, Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik, Ante Starčević… Novije da i ne spominjemo. Sačuvani povijesni izvori svjedoče kako su hrvatske žene proživljavale orgazmičke klimakse kada bi u drugoj polovici 20-ih godina prošlog stoljeća odavale počast spomeniku kralja Tomislava na zagrebačkom kolodvoru. Ćudoredni muževi onog vremena branili su svojim majkama, suprugama i kćerima i samo hodanje pokraj željezničke stanice i muževnog spomenika pa je ubrzo i glavni kolodvor izbio na zao glas kao okupljalište „problematičnih ženski“. Već 10, 15 godina poslije, naši su preci počeli obožavati neke sasvim nove likove, a domoljubno-erotska interakcija naših baka i muževne figure Prvog Hrvatskog Kralja danas je efemerna crtica iz nacionalne prapovijesti. Ostala je tek vječna energija što povezuje naše velikane i svjetinu. Kada bi netko svu tu energiju obožavanja pretvorio u električnu struju, naša bi domovina sjala noću poput zvijezde Danice.
Iako se u red hrvatskih velikanima tu i tamo proguraju zaslužni umjetnici, svećenici i dobrotvori, autentični heroji naših dana su političari. Slijepo obožavanje koje je u minulim stoljećima bilo podijeljeno na mnoštvo velikaša, od feudalnih gospodara, biskupa i vojskovođa, do mudraca i čudotvoraca, usmjereno je danas na nekoliko najumnijih političkih glava, poglavara političkih stranaka. Informacije o njihovim stavovima pohotno gutaju mase sljedbenika u potrazi za ispravnim smjerom vlastite egzistencije, njihove se misli citiraju i uče napamet, o njihovim životima pišu se knjige, njihovo kretanje prate horde dvorskih biografa, a indiskretan uvid u njihove privatne fotografija na kojima se kupaju, pokazuju garderobu ili dobrohotno razgovaraju s poslugom, omogućuje nam da na trenutak zavirimo u arhetipski svijet čistih ideja. Dječaci se uspavljuju snatreći kako će ih jednog dana slijediti s mačem u ruci, djevojčice kako će se možda jednom udati za nekog od njih.
I dok obični ljudi na dekadentnom Zapadu političare manje-više doživljavaju kao logičan plod analnog seksa, na našim prostorima ovi autentični heroji zasluženo postaju predmet kulta. Nema tog boga, poluboga ili mitološkog bića koje može toliki broj ljudi pokrenuti na najbesmislenije aktivnosti kao naši politički lideri. Njima vjerujemo, u njih se zaklinjemo, njihove protivnike patološki mrzimo. Ni jedan zabavljač, ni rock-zvijezda, ni hipnotizer svjetskog kalibra ne mogu na trgovima okupiti desetine tisuća zajapurenih sljedbenika, spremnih da na najmanji mig jurnu u konačni boj, na barikade. Naši političari imaju nadljudska svojstva. Oni se razumiju u ekonomiju, pravo, politiku, znanost, sport, oni su eksperti u cestogradnji, arhitekturi, umjetnosti, oni imaju izvanredan uvid u povijest, metalurgiju, astronomiju… Uz to, liječe dodirom, levitiraju, pomiču predmete mislima, spravljaju eliksire vječne mladosti, razumiju se u bilokaciju i čine raznorazna čudesa. Riječju, oni su upravo fenomenalni.
Na prvi pogled se čini da se nije bog zna što promijenilo od najstarijih vremena. U proteklim tisućljećima kmet je pokorno čekao da mu njegov feudalni i crkveni poglavar kažu što da radi, o čemu da misli, kako da živi, a njegova se uspješnost mjerila stupnjem podvrgavanja gospodarima, dok su u suvremenom društvu nekadašnje kraljeve, svece, mudrace, čarobnjake i vojskovođe zamijenili odgovorni dužnosnici, politički umnici i lideri. No dublji uvid svjedoči o dubokim, upravo tektonskim promjenama u duši našeg naroda. Recimo, kad shvatimo da su se suborci Matije Gupca pobunili zbog nameta Franji Tahiju koji su bili oko 237,5 posto niži od harača što ga plaćamo mi danas, postajemo svjesni svog nevjerojatnog napretka. Uz to, Matija Gubec je bio kronično nezadovoljan, bunio se, a u trenutku duhovnog rastrojstva upotrijebio je i oružje u pokušaju rušenja ondašnjeg ustavnog poretka, a mi, mi smo savršeno zadovolji i spokojno slijedimo naše heroje u svijetlu budućnost.
Post je objavljen 13.03.2010. u 20:15 sati.