Marketing
ReMake re-model: Tramwajčica ...
„Kakvi bili i što god o braku mislili ali zaista je predivno što danas slavimo zlatni pir bake i djeda.“ zaključi Furbi zdravicu pa doda:
„A sad da čujemo što baka ima o tome reći.“ značajno pogleda baku Augustinu.
Baka se na to ustane i nakon stanke započne:
„Dragi moji, kad se sitim godina i kako sam didu upoznala u tramvaju ... ma nisam ja od velikih riči ali ... nikad ne bi pomislila da sam mogla toliko durat uz starog ali ... pravo da vam velim kad se sitim svega dođe mi drago što je stari još sa mnom i ja s njim.“ ispali na kraju a čitavo društvo prasne u smijeh i zaori gromoglasni pljesak.
„Ama bako, pusti sad to i pričaj nam kako je sve počelo.“ navaljivao je Furbi.
„Pa dobro, eto ... ušla ja u tramvaj i stojin, držim se da ne padnem dok luđak vozi li vozi a stari me gleda li gleda i gleda ... ma sve mi neugodno što me gleda ... pa onda fino ustane, skine šešir, nakloni se i ponudi mi misto za sist ... ostalo je došlo posli.“ završi baka i milinom pogleda dedu Antuna koji je pušio svoju lulu i mrmljao u brk:
„Danas je tako nešto neobično. Muškarac ženi da pusti prvenstvo i to u tramvaju. A tek mlađi starijem?“ pogledavajući pri tom Zrinku i Furbija očima koje su zrcalile osmijeh vragoljana.
Radnim danom izjutra, otprilike uvijek u usto vrijeme, Zrinka se vozi na posao. Na tramvajskoj stanici čeka četrnaesticu do Draškovićeve odakle nije daleko do ureda. Promatra ljude koji se voze ali i one koji na stanici čekaju jutarnji tramvaj:
„Neki na posao a drugi na plac. Na primjer, onaj gospodin sa crnom torbom u kojoj je laptop sigurno ide na posao. Dok čekamo tramvaj ili se vozimo netremice bulji u mene.“ lete joj misli a tramvaj skreće iz Frankopanske u Ilicu.
„Ugodan je ovaj ljetni predah. Mali odmor od putovanja i uz to nešto zarade na projektu kod kuće, u Zagrebu.“ razmišlja Furbi i netremice promatra preplanulu djevojku u trapericama i sandalama.
„Lakirani crveni nokti na nogama i rukama. I crvena torbica. Koje li lude kombinacije.“ razmišlja o plavokosoj koju od milja upravo zbog toga nazva Tramwajčicom.
„Baš joj pristaje taj nadimak. Crvena Tramwajčica ide na posao. Baš kao Crvenkapica. I ne boji se vuka.“ ote mu se smiješak.
„Tko zna, možda je ona vučica pa ... Vidi se to po njenom pogledu, držanju.“ razmišlja dok na Trgu silazi i pogledom prati kako plavi tramvaj zamiče u Juišićevu.
A na zadnjem prozoru tramvaja Tramwajčica istovremeno promatra kako pristali gospodin pogledom prati tramvaj dok on zamiče prema Praškoj.
Kad smo već kod tramvaja zanima me koliko vas što se vozite javnim prijevozom plaća kartu ili ima pokaz a koliko vas se šverca? Stalno ili povremeno, iz zabave ili iz nužde, iz zaborava ili izazova, svejedno.
Svaki dan ljudi se voze, ulaze i izlaze pa iskusno oko već po faci i sitnim pokretima sa sigurnošću pogađa kojoj grupi putnik pripada. U zagrebačkim tramvajima švercerima je danas lakše. Imaju mobitele pa kad vide kontrolora, a njega je lako prepoznati - 'smrdi' na kilometre, brže bolje pošalju sms ZG na 8585 i ... Sve je u čas sređeno.
Nekad bi teže jer su pokaz ili ocvikana karta bile jedina identifikacija. A još prije toga, u davna vremena, kad su u tramvajima sjedili kondukteri, tipovi što se nakon svakog polaska deru:
‘Sredina naprijeeed!!’
bilo je puno puno teže. A baš tada se pravi frajer nije švercao već se vozio na pulferu dok je kondukter iznutra samo bijesno i bespomoćno lupao. Ponekad, kad na ulici spazi policajca, kondukter je znao tramvaj zaustaviti pa je tada nastala prava frka.
Kako spominje novela, Furbi katkad plaća a ponekad se šverca.
„Silazim na Trgu, treća stanica. Ujutro nema kontrole niti u vrijeme kada se vraćam s posla. Gužva i nervoza putnika, kontrolori piju jutarnju kavu i komentiraju događaje sa putnicima. A tu je i mobitel na koga se uvijek možeš osloniti i poslati sms.“ razmišlja dok promatra Tramwajčicu.
„Slatka djevojka.“ pomisli.
A kad ona okrene glavu prema njemu, njegov pogled skrene koz prozor prema ružnoj zgradi na Kazališnom trgu koju je nekad netko obećao Muzičkoj akademiji i na tome je sve zastalo:
„Hoće li se ostvariti obećanje?“ zapita se kadli iza sebe začuje glas:
„Karte na pregled molim.“ pa se onako zatečen zbunjeno okrene prema kontroloru koji se, unoseći mu se u lice, slavodobitno cereka svojoj novoj žrtvi.
I dok je tako glumata kako iz džepa, torbe ili tko zna odakle pokušava izvaditi kartu, ista mu se nenadano nađe u ruci. Okrene se prema Tramwajčici a ona mu se smiješi.
„Hvala.“ reče kontrolor nakon što pogleda kartu i krene ka drugim putnicima derući se:
„Karte na pregled molim!“
A kad se ovaj udalji, Furbi Tramwajčici pruži kartu no ona se uz smiješak okrene pokazujući mu tom gestom da je ne želi primiti natrag.
Došao je u ured. Izvadio laptop i uključio ga. Potom je iz džepa izvadio tramvajsku kartu i stavio je na stol. Neko vrijeme ju je promatrao čekajući da se logira u sistem. Zatim je okrene. Na poleđini je pisalo: Zrinka 091/6234523. Pročitavši to nasmije se i na trenutak zamisli. Zatim uzme mobitel, upiše broj i nazove:
„Gospođa Zrinka?“ upita nakon što s druge strane začuje ugodan ženski glas.
Vidno uzbuđen, po tko zna koji put, provjeravao je jesu li štrukle u pećnici još tople. Prolazeći pogledom svrne na bijeli stol sa purpurnim stolnjakom. Bijeli tanjuri sa zelenim salvetama i čašama za vino i vodu su savršeni. Zastane kako bi u vazi popravio svježe cvijeće što ga za tu priliku kupi u cvjećarni na uglu kod Mesničke. U svijećnjaku još jednom provjeri mirisno žute svijeće i krene prema hladnjaku da provjeri je li vino dovoljno rashlađeno kadli ... Na ulaznim vratima se začuje zvono.
Otvorio je vrata. Na ulazu prepuna osmijeha stajala je plavokosa Tramvajčica. Zadnji puta opipa je li u džepu kutijicu sa prstenom pa prozbori velikim osmijehom:
„Bok Zrinka!"
Sutradan izjutra nakon proslave pira probudi ga poljubac. Otvori oči i prvo što ugleda u krevetu je Zrinkin osmijeh razvučen od uha do uha pri pomisli na proteklu noć. U očima osmijeha još se zrcali sjaj pri spomenu na to kako su vodili ljubav.
„Vidi ti pospanka.“ šapuće mu na uho i nježno ga miluje.
„Ma koji pospanko? Baš je predivno jutro.“ uzvrati joj poljupcem.
„Kad je tako idemo praviti djecu?“ Zrinka se nasmije a on joj sa odobravanjem uzvrati:
„Da, moramo nastaviti tradiciju ... tramvaja.“
I oni prionu na posao.
(gotovo)
I tako dođosmo do kraja ciklusa što ga Bocaccio posveti nekim vremenima, prošlim i sadašnjim. A u njima se sve nekako isprepliće, baš kako to u životu biva. I dok se švercate u tramvaju, vodite ljubav na prozoru trećeg kata sobe sa pogledom na ulicu koja vodi na trg, istovremeno promatrate kako golubovi nad gradom mašu krilima i pjevaju pjesmu koju ste pjevušili u taksiju vračajući se u sitne sate sa aerodroma. Otkrivate znana i neznana značenja novela o Ewi i Zorki ili pak slušate melodiju sata na kome anđeli otkucavaju ljubav.
Za to vrijeme Bocaccio se povlači u Maksimirsku šumu da bi tamo šetao sa svojom ljubimicom, sve to do nove novele. U međuvremenu, vam kao bonus poklanja dva puta po desetak minuta stepenica što vode u nebo u kojima uživaju probrani. Dakle, spojite laptop ili komp na vanjske zvučnike ili TV surround i odfrljite glas do daske. Stairway to Heaven, samo za vas ...
Post je objavljen 12.03.2010. u 23:30 sati.