Bah jebote, imam 21 godinu.
Pitam se, kuda su proletile sve te jebene godine. Nisam se iživio, nisam dovoljno proživio i još mi nedostaje zabave, izlazaka, opijanja, seksa po cijelu noć, partya, i još zabave i još seksa. Mislim da se ne mogu zastiti takvog života.
21 godina nije mala stvar. Više me nitko ne doživljava kao balavca, više mi nitko ništa ne želi progledati kroz prste, više nitko ne pita za mamu i tatu kada napravim sranje ( tako je poslje 18 )... I što sam stariji to mi se manje sviđa. Jer ne vidim prednosti svojih godina. I dalje sam mlad, to znam. I toga sam svjestan. Ali nije mi jasno, kako da živim sada? Morao bi raditi, imati posao i onda bi imao neke materijalne vrijednosti, ali ne želim ih. Ne znam...
Najgore mi je kada me pitaju što želim od života... Kada znam da je moj odgovor večini neshvatljiv.
Želim novac, partye, seks, dobru zabavu. I puno, jako puno ljubavi.
Ne, nisam tip koji želi iči na partye i pojebat svaki put drugu curu samo želim imati curu s kojom ću moći živjeti život kakav mi se sviđa, a mislim da ju upravo imam.
No, kako to objasniti i samome sebi kada si star 21 godinu. Kada drugi tvojih godina voze aute, rade, idu na fakultete a ti si jebeni frik koji je ovisan o videoigrama i provodi dane za kompjutorom. Kada ti životariš i sanjariš o tome kako se uništiti za vikend, kako se oduzeti, kako se zabaviti.
Razmišljam o ovih 20 godina iz sebe... I shvaćam polako, brzo su proletjele. Život je jako kratak.
Još 20 godina i imat ću 41 godinu. Tada ljudi imaju već veliku djecu, domove i obitelji. Mogu li i ja tako? Jer usprkos mom mladenaćkom duhu, mojoj želji za zabavom u meni je ta prokleta želja za obitelji. Želim imati svoju, jedinstvenu, sretnu malu obitelj.
Razmišljam li ja uopče normalno?
I ne razumijem više slavlje rođendana. Ja nisam sretan što imam 21 godinu, ja bi bio sretan da me netko vrati u prošlost i kaže ej, sretan ti 14-ti, il 15-ti... Tada sam bio sretan a nisam ni slutio koliko. Sjećam se najbolje svojih 16 i 17 godina... Bila su to vremena jebote...
Ovo danas... Rijetko ljudi moje godište žele otiči u park i napiti se. Ne kažem da ih nema ali sve manje ih ima. I kada smo god vani oko nas su svi mlađi po 5-6 godina i pitam se onda često, zašto ja ne živim kao oni mojih godina.
Meni te razlike u godinama ne igraju ulogu tak često, nekada mi digne tlak kada vidim bahatost na tinejđerima ali smirim se, i sam ja sam bio takav. Možda i gori.
Svaki rođendan do 18-tog molio sam se da prođe što prije da budem 18. Htio sam biti ''veliki''... A sada... tako jebeno želim biti mali.
Ništa s 16 nisam mogao što ne mogu sada. Ostati vani cijelu noć, partyati, napiti se, napušiti se, voljeti, seksati... Ali stvarno, ništa nije bilo oduzeto... O da, sada mogu bilo gdje sjesti i popit pivo, više me ne pitaju za osobnu kada kupujem alkohol... To mi je bio glavni razlog zašto želim 18...
I ona glupa misao koju večina ima prije 18-te... Maknuti se od doma. A uspio sam se maknuti tek s 20 i umalo propao.
Ljudi mi govore neki da previše mislim na seks, neki da olako shvaćam život, neki da ga ne cjenim a neki da sam previše emotivan. A neki da sam nasilan... I kada mi dadu toliko raznolikih osobina, ne znam koja je moja prava.
Sada imam 21 godinu. Ako kao maloljetnik nisam znao uživati svoju maloljetnost, e pa nikako ne želim ne uživati svoju mladost dok još traje.
Analizirajmo...
previše mislim na seks? Zašto?
imam 21 godinu, seks mi je od 14-te postao sastavni dio života, volim žensko tijelo, mlado, lijepo, meko, svilenkasto. Zašto bi umanjivao svoju glad za time sada kada s 40 godina više ni jedna neće biti tako lijepa? Ne, moja potreba, razmišljanje i sve vezano uz seks je baš onako kako bi trebalo biti.
Igrati pljave igrice s ženom od 40 godina? Meni ne pada na pamet. Zato radije budem sve to radio dok sam mlad.
Da olako shvaćam svoj život i da ga ne cjenim?
Pa istina je. Jebe mi se totalno ako i sutra poginem ako danas proživim dan kako sam oduvijek želio. Ja ne želim nikoga povrijediti i ne želim nikome oduzeti ništa.
I znam da postoje ljudi koji bi se stvarno teško nosili s time da poginem, umrem ili se ubijem. Ali moj motiv je takav, živim danas pa ako doživim sutra, onda živim i sutra. Želim budućnost, želim izgraditi nešto i postati netko. Ali ne želim se zamarati time s 21 godinom. Bar još 3-4 godine volio bih onako, opušteno živjeti.
Previše emotivan?
Pitam se, kako je moguće da osoba kao ja i kada je imala 120 kg nije izgubila curu, štoviše, i dalje je bilo cura koje su znale pokazati zanimanje za mene. Zvuči umišljeno? Nema veze, tako je.
sam sebi sam primjer da izgled nije sve. Daje prednosti kod nekih osoba ( tipa ja koji ne bi nikada bio s curom koja mi nije lijepa pa da je i anđeo u duši) ali nije primarno.
Moja emotivnost je i mržnja, i ljubav i tuga. Sve je to moja emotivnost i da, intezivna je. I mislim da kada ne bih bio takav kakav sam prirodno, da bih vjerojatno bio sam.
Moja nasilnost?
Jesam li ja ikada napao ljude bez razloga? NE.
Jesam li ja započeo tučnjave u gradu? NE.
I zašto sam ja nasilan onda... Nisam ih probao smirit? Zašto bi? Svi znaju da ja to ne radim.
Verbalno se ništa ne rješava, zakon jačeg. Među mladim muškarcima, to je nažalost jedini jezik.
Moj život polako prolazi, i divim se kojom brzinom.
Moja prošlost sastoji se od 3 duge i nekoliko kratkih veza.
Nekima je to neshvatljivo. Da, nekima je, meni je neshvatljivo biti sam.
Bez ljubavi ne mogu živjeti. Bez seksa ne želim. A slamati srca, to nikako ne želim.
I žao mi je što jesam, nikada nisam shvaćao koliko ljudima značim. Neki to nisu znali pokazati, neki nisu mogli... I kada su naučili, bilo je kasno.
Ovo jutro je tako nekako teško, osjećam se kao na sprovodu a ne dan mog rođendana.
Depresivno je razmišljati o životu, najbolje je živjeti glavom bez obzira. Tako nikada ne mariš za ništa i svejedno živiš...
Jebeš, odem raditi.. nešta... ubiti vrijeme dok mi se cura ne probudi...
Pozdrav svima
Post je objavljen 12.03.2010. u 08:26 sati.