Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/caffeine

Marketing

Isti dan, Albanija

Vladimir-Sukobin, kraj Crne Gore, početak Albanije. Kako smo već navikli, svaki kraj države izgleda i kao kraj svijeta. Svud okolo gusti korov čovjekove visine, negdje čak i toliko da zaklanja kuće od kojih proviruju samo krovovi, vršci vinograda i voćnjaka. Tek ponegdje tračak života, osamljeni seljak koji za sklepanim stolom prodaje med, marmeladu, ili maslinovo ulje. Automobili koje obilazimo su mahom dotrajali, i pale se samo kad negdje ustreba transportirati kozu, svinjče ili kakvu drugu domaću živinu. Granicu još nismo prešli, a već nam se čini da smo u Albaniji.


Nekad music shop, danas kućica na parkiralištu

O toj zemlji ne znamo baš ništa. Samo uobičajene reference. Skenderbeg, komunizam, sladoled, kuhani kukuruz, kruh, pečeni kesteni, Hoxha, bunkeri na svakom ćošku, bijeda i sirotinja.


Spomen-muzej Envera Hoxhe

Već sama carina izgleda nadrealno. Umjesto u kućicama, koje su nove novcate, uglati carinici sjede vani za drvenim stolovima. Vrućina je u kućicama nesnosna. Škripa stolova prati udaranje žigova. Isprave pružaju putnicima čvrstom, brzom kretnjom uz jedno ljutito „HM!“. Mi smo uz „HM!“ dobili i nekakav dokument na albanskom. Pokušavam dešifrirati taj splet samoglasnika i suglasnika, ali džabe. Taj jezik je priča za sebe. Ne svrstava se niti u jednu skupinu balkanskih, a još manje europskih jezika. Bosanskim rječnikom rečeno „Niđe veze“
A onda kreće šok program. Selo Muriqan, bez trotoara, kućni pragovi tik uz cestu. Ovce objeduju i kenjaju po školskom igralištu. Starci u izbjegličkim sakoima sjede uz cestu na plastičnim stolicama, kamenju, panjevima, prebirući štapovima po šljunku. Neki besicljno bauljaju uz cestu. Sklepane limenjare s natpisima „Mish“, „Byrek“, „Deri“. Ponegdje natpisi stoje sami bez limenjara. Babe u maramama, s pretrpanim kesama tumaraju pokraj ceste. Prati ih musava dječurlija, koja iznenada mijenja smjer kretanja, i to baš preko ceste. A u drugom planu, nepregledna žitna polja, voćnjaci živih boja, eksplozija jarkog zelenila na brežuljcima okupanim zalaskom sunca. Pejzaž neodoljivo podsjeća na dolinu Neretve.


Ulaz u Albaniju

Odmah poslije Muriqana, drugi šok. Cigansko naselje uz samo Skadarsko jezero, u cijelosti sagrađeno od zemljane cigle, plastike, najlona i lima, pušta na nas djecu-žicaroše koji se kao roj osa jate oko auta. Jedan mali cigančić, uhvatio se za kvaku od vrata i pokušava ih otvoriti. Hvatam ručku s druge strane, i dok on trčkara svejednako držeći kvaku pokušavam ga slikati. Uto se malac pomiče do retrovizora, zatim do štop svjetla i počinje ga ljubiti postrance, dok se auto kreće.

Još jedan jednosmjerni most bez semafora dalje i široko nam se otvaraju albanske ceste. I dalje nas prati lijepi pejzaž, smeće pored ceste i limenjare zalogajnice koje od rušenja spašava jedino kondenzirajuća mast ovčetine koja djeluje kao vezivni materijal. Nekoliko kilometara dalje, u zalasku sunca, usred žarko žutog žitnog polja, nekoliko momaka iz susjedstva igra biljar. Nadrealni bunuelovski prizori su ovdje normalna pojava. U takvom okolišu, orijentacija pomoću znakova je ovdje mislena imenica. Nemoguće je odrediti gdje počinje koje mjesto a gdje završava, jer nema nikakvih tabli koje označavaju prestanak i početak, a i sama naselja su razbacana bez ikakvog reda. Doduše, ponegdje stoje table, ali bilo bi bolje da ne stoje jer samo zbunjuju. Počesto se zna dogoditi da nakon desetak kilometara, usred ničeg, stoji tabla koja označava prestanak mjesta, koje smo napustili prije sat vremena. Udaljenosti na tablama? Ma, nemojte me zajebavati…

Jezdimo prema Tirani, pomalo sustiže sumrak. Dok „Hashishi“ Kultur Shocka ulazi u crescendo, Sharke stišće gas. Policija je aktivna, ali stoje na šljunku među gomilom lunjajućih civila, i to bez auta na vidiku, pa ih je teško uočiti. Ali, usprkos svemu, nezainteresirani su za ono što se događa na cesti. Kao jedina oaza logike u svom tom neredu, ispred nas klopara autobus iz Karlovca.

Konačno, eto nečega što bi se moglo činiti kao rubni dio Tirane. Iskustvo govori da sama vožnja do metropole ni izbliza nije toliko naporna kao vožnja po njoj, pogotovo ako si u njoj prvi put. Zovnem našeg nepoznatog domaćina na mobitel da ga pitam za smjer. Napinjem se da ga čujem koliko veza i promet dozvoljavaju, i razlučujem slijedeće: kružni tok, na kojem skrećemo desno, a onda opet desno. Ništa lakše, Todore, pođi sa mnom.
Uradimo točno po uputstvu, i upadnemo u uličicu, sokačić mračan kao grob. Vozimo sporo jer je krcat bezglavim pješacima i vriskavom dječurlijom koja pretrčava cestu kako joj se svidi. Trotoara, naravno, nema pa njegovu ulogu preuzima rub ceste, čineći cestu još užom. Čini nam se da nitko normalan ne bi otvorio hostel na ovakvom mjestu, no, do sada smo vidjeli popriličan broj nelogičnosti, pa nas ni ovo ne čudi. Tek kad smo došli do starog, zapuštenog groblja, shvatili smo da nisu ni Albanci baš toliko blesavi.


Šaht. Isti kao i ovi naši. Ako ne gledaš, upadneš. Ako upadneš, najebeš.

Vraćamo se natrag, zovemo domaćina. Aha,TREĆI kružni tok, pa što odmah ne kažeš? Možete li nam reći kućni broj da lakše nađemo? Mogu, ali neće vam pomoći, govori on. Ovdje vam kuće nemaju brojeve. (Zašto me to ne iznenađuje?). Parkirajte ispred turskog restorana, (smetnje u vezi, pa ne čujem ime) i onda me nazovite, pa ću izaći da vas dočekam. Nekoliko skretanja lijevo i desno, ogroman nadvožnjak koji nam izgleda kao aerodorm i eto nas u Rruga Elbasan. Parkiramo se na prvom praznom mjestu i opet zovemo.. Restoran Sofra, reče on, hostel vam je iza restorana. Kad ga nađete, javite pa ću izaći. Osvrnemo se prema restoranu ispred kojeg smo stali. Žutim neonskim slovima jasno piše: Sofra. Ćorave kokoši i zrna mi padaju napamet, iako bi bolje stajala ona nepristojna s prstom i dupetom. Nedugo potom, glas s telefona dobio je ime, i oblik. Momak je to naših godina, proćelav, kozje bradat, njuška kakvu bi lako mogli sresti u Zagrebu na mjestima na koje izlazimo. Odlično govori engleski, susretljiv je i trudi se da nam ugodi. Budući da u ovo doba ne radi niti jedna mjenjačnica , promijenio nam je nešto eura u leke. Moramo nešto pojesti jer smo opet gladni i nervozni. Hostel nije nešto naročito uređen, ali za umorne putnike, svaki je krevet kao grob, nije bitno koliko je čist. Zaspeš kao vampir u lijesu i ne budiš se do ujutro.


Tirana noću. Pristojno izgleda

U hostelu se družimo s gošćama iz Njemačke, majkom i kćeri. Čudno je vidjeti dvije na zakon i red navikle Teutonke u ovako kaotičnom okolišu. Kćer mazi mačkicu, maskotu hostela, a Sharke odlazi pod tuš da spere vozački znoj. Pušim cigaretu za cigaretom. Od skoro peterosatnog buljenja u cestu, čula su mi pojačana, trepere. Odjednom sam savršeno razumio njemački, ali bez mogućnosti govora. Kao kakav gastarbajter miješam engleski, hrvatski, njemački s balkanskim naglaskom. Bez vremena, bez padeža. Iz svega razumijem da su cure došle u posjetu muževoj rodbini na Kosovo pa su odlučile svrnuti do Tirane. Zanimljivo kako svi anglofonski stranci koriste jednu te istu floskulu kad ih pitaš kako im je: „It's nice. People are very friendly“ plus varijacije na temu. Nisu li ljudi svuda frendli i najs, čak i na Istočnom Timoru? Domaći su uglavnom uvijek prijazni prema strancima. Domaće se žene, uglavnom uvijek prije daju strancima. Ako stranac navija za domaći klub dobit će pivo prije svih. Tolike prednosti! Poslije mog tuširanja, odlazimo u Sofru da gastronomski utvrdimo gradivo .

Europa? Tako nešto ovdje ne postoji. Ostaci komunističke megalomanije? Svakako da. Trgovi sazdani od sivih ciglica, toliko prostrani da bi se na njima mogli parkirati svi zagrebački automobili. Upravne zgrade sivožute boje, iz kojih je potvrde o postojanju izdavao Veliki Brat Hoxha. Prastare kućice mutanti, iskrivljene pod teretom teških godina, naslonjene na stakleno-čelične zgrade, spomenike kapitalizmu. Tu i tamo stidljivo izviri pokoja džamija, ali ih je premalo da bi se čovjek osjećao kao da je u Turskoj. Premalo je tijesta u prehrani da bi bili u Italiji. A tek promet? Ni Crnogorci ne bi znali šta ih je snašlo da dođu ovdje. Cijela država podsjeća na 60-te u Jugoslaviji, ali zgrade od stakla i čelika govore da smo ipak u 21. stoljeću. Kao da smo u upali u vremensku petlju.





Detalji s ulica Tirane

SKENDERBEG- KONJAK ILI HEROJ?


Heroj. Konjak je popijen.

Prije ili kasnije, kad čovjek zakorači na centralni trg u Tirani mora upasti u sjenu najvećeg albanskog heroja, Skenderbega. Taj je momčina čeličnom disciplinom i posvemašnjom zajebanošću cijelih 25 godina čuvao svoju zemlju od Osmanlija. Hrvatska, predziđe kršćanstva, glasila je jedna od prvih lekcija na vjeronauku. Aha. Razmislite ponovo. Sad možda i jest brand, koji stoji na flaši smeđe-žute tekućine, ali Skenderbeg je bio prava zlatna koka pop-kulture 18. stoljeća . Antonio Vivaldi je njegovim imenom nazvao jednu od svojih trilijun opera, a njegov su primjer slijedili i ostali umjetnici. Romantičari, uglavnom. Longfellow. Ronsard. Ako vam ta imena nešto znače. Pa čak i onaj što je uzgajao roza čaplje u svom vrtu, a koji je svoju kletu sudbu pronašao u Grčkoj. Byron se zvao. Uglavnom, zaboravite sve junake domaćih deseteraca koje ste morali, htjeli ne htjeli, čitati i učiti u srednjoj školi. Skenderbeg bi sve te niškorisne Senjanine Ive, barune Trenkove, Boške Buhe, Nikoletine i ostale jebivjetre pojeo za doručak i na kraju iščačkao ostatke njihovim bedrenim kostima. Ponos nad tim junakom ide toliko daleko da se nadnaravne sposobnosti kakve su mu pripisivane u legendama uzimaju kao povijesne činjenice. Mač kojim je razvaljivao turske lubanje bio je toliko težak i velik da su ga mogla nositi tek četvorica odraslih ljudi, no on ga je, naravno, nosio kao pero. Njime je zatukao ni više ni manje nego tri tisuće Turaka, što ga čini vjerojatno najvećim turskim masovnim ubojicom u povijesti. Tojest, albanskim. Da ne spominjemo to da je jednim zamahom mogao zaklati odraslog bika ( i ne samo to, nego ga obrnuti na ražnju i još ga oguliti. Sve u jednom udarcu). U to ime, eto jedna pjesmica sa struna ovog guslara:

Zmaj od Albanije slavimo mu ime,
cijela zemlja ponosi se njime,
tresite se osvajačke gaće,
prošupljit će vas Skender kao saće.


Daleko od toga da Skender nije zaslužio svoje ime u analima vojne strategije, ali ne prođe desetljeće da ne dodaju koju tonu njegovu maču, ili pokoju stotinu mrtvih Turaka. Od pravog čovjeka tad ne ostane ništa doli figura utjehe koja ljude čuva od puknuća u teškim vremenima. Zvuči li to poznato? Što više idemo na jug, to ljudi teže puštaju svoje pretke da spavaju.


Ulična knjižnica. Ne zna se što je čuva od raspada.

Na svakom ćošku stoji grupica koji mašu rukama, prodaju, mijenjaju, rukuju se, dogovaraju. Ulice krcate improviziranim štandovima s voćem, povrćem, lažnim zlatom, kućnim (ne)potrepštinama, burecima, praznim gajbama piva, uglatim facama u izbjegličkim sakoima, albanskim Trotterima koji valjaju robu živeći od jutra do sutra,i dame čiji se gležnjevi u previsokim štiklama ugibaju pod vlastitom težinom, svi zajedno ujedinjeni pod geslom Original Urban Control (natpis vezen zlatom na majici kupljenoj u Šutki). Upravo zbog toga, pojačana svjesnost je ovdje nužna jer nikad ne znate kad se u kojem buljuku ljudi krije kakav otvoreni šaht, rupa ili govno.
Nesređeni monunentum albanskih trgova, kojeg nećete vidjeti niti na jednoj razglednici možete vidjeti upravo ovdje. Po završetku kruga, kupimo se u hostel, da utonemo u dosad najtvrđi san na putovanju. Usprkos neredu koji ovdje vlada, imam jaki dojam da bi nas Albanci svojom mravljom upornošću vrlo lako mogli prešišati.


Post je objavljen 11.03.2010. u 14:19 sati.