Čini mi se kao da vidim vrijednosti života. Razlučujem, po svom gledanju, ono po čemu život jest. Vidim relativne odnose koji u vremenu imaju promjenjivost, a time vrijednosti poprimaju sliku po osnovi gledanja. Kao da su tako iste stvari različite. Vidim razne 'igre' uvjeravanja u prave vrijednosti, ali po 'svojim' mišljenjima ili po vještini uvjeravanja u želji neke namjere. Tako se uvjeravanje svodi na manipuliranje.
Ljudi obično ne misle o tome, nego prihvaćaju riječi kako im u tom trenu dođe. Često shvate i drugu njihovu stranu kada vrijeme prođe i kada se osnova njihovoga gledanja promjeni.
Čimi im se kako su naivni i nemoćni, a u trenu slušanja nisu pokušavali vidjeti sebe i ono što se ztbiva, nego su slijedili svoje želje.
U odnosima među ljudima svašta je moguće.
Odavno su ljui uvidjeli, pogotovo vještiji dobronamjernici, da treba stvoriti osnovu za ponašanje, kako nebi došlo do grubih iskorištavanja ljudi. Takova grubost izopačila bi odnose među ljudima i stvorila grube vrijednosti života. Opstojnost grube organizacije svodila bi se na moćne silom u zatrla put razuma.
Da se to sprijeći stvorena su pravila međusobnih odnosa u područjima zaštite vrijednosti međuljudskih odnosa. Naravno, to je bilo u svijetlu viđenja vrijednosti života i voljom onih koji su pisali zakone. To su uglavnom bili mudri ljudi, a u novije vrijeme odabrani putem demokratskih načima odabira.
Zajednice ljudi danas imaju čitave velike sustave koji reguliraju odnose u njima. Kako život nosi novosti, a i nove spoznaje, mijenjaju se i zakoni. Deklarirana je namjera dobrote u njima.
Još kao mladić sam nailazio na neke dileme u tome području.
Zakona je puno, kao i područja života. Skoro je nemoguće sve ih pročitati, a kamo li apsolvirati sviješću.
Često se nađemo u situacijama u kojima neznamo što je pravo, a moramo nekako reagirati. Tada se u poštena čovjeka ide putem pravićnosti po osjećaju. Imamo osjećaj pravde. Nažalost često, kasnije, shvatimo da je pravo nešto drugo. Pravom se bave sudovi.
Gledam ovo naše današnje društvo. Puno je nezadovoljnika. Njihove želje i namjere bile su drugačije od mogućnosti. Neki su opet imali veće mogućnosti od pravde, ali su nalazili puteve prava. Oni često govore: 'Sve je bilo po zakonu.' Pa skoro cijela privatizacija nije bila protivna zakonu, a ipak je uništeno veliko bogatstvo našega društva. Ovdje ne govorim o političkom ustroju u kojem je stvarano, već o vrijednostima. Išlo se mijenjati, a neki su shvatili da to znači uništiti staro. Ljudi su ostajali bez posla, a društvo bez vrijednosti koje su desetljećima stvarane.
Mnogi su se u toj raboti i obezobrazili i besktupulozno grabili. Vidjeli su to valjda u nekim filmovima, ili konačno, ovdje našli plodno tlo za neke svoje želje. Običan čovjek je bio nemoćan, pogotovo najveći dio poštena svijeta. Njima ni na kraj pameti nije bilo otimati 'nesposobnima'.
Dogurali smo do toga do čega smo dogurali.
Konačno se moralo priznati da se nema, ili biti društvo bez osnove za samostalnu egzistenciju. Skromno društvo je dobro, ali ovo to nažalost nije, barem ne onaj dio koji kolo vodi.
Htio bi nešto o dobroti ovdje reči. Nekoliko puta sam uletio u zamku. I sada još uvijek mislim da nije moja greška. Bio sam više puta jamac na kredite raznim osobama. Neki od njih ostali su na meni da ih realiziram.
Dobrota je pomoći čovjeku, a oni su me molili da im pomognem. Rekoh, red je pomoći. Potpisao sam.
Danas se pitam jesam li im pomogao? Što znači pomoći čovjeku?
Je li njima zaista trebao taj kredit, koji je ostao meni za otplaćivanje? Smatrao sam u vrijeme potpisivanja da poštenje nije upitno.
Naišao sam potom na zid. Svi peru ruke i jedino što vrijedi je moj potpis. Banka i cijeli sustav je prema meni kao prema lopovu. I eto danas mi uzimaju trećinu mirovine na to ime. Zakon je jasan, kažu.
Da sve je po zakonu i ja moram plaćati. Dužnik je prikupio dovoljnu dokumentaciju da prikaže svoju nemoć. Ja to nisam radio.
Osim toga, banka nemilosrdno računa kamate i pitam se kada će sve zo stati. Oni su gradili kuću, a ja ne mogu kraj sa krajem pokrpati. Kažu mi u banci da mogu pokrenuti građansku parnici protiv dižnika kada se sav kredit naplati. To je pravo… onaj potpis koji sam u vjeri dobrote stavio. Vjerovao sam ljudima i to je moja krivnja. Banka nije preuzela ni trunke rizika i ostvaruje svoju dobit, čak uvećanu za zatezne kamate. Ja sam očito naivac i moja pravda očito nema veze sa pravom.
Ovaj moj slučaj je zanemariv u odnosu na one koji su stvarali tvornice radeći, a onda je netko u manipulacijama u bezvrijeđe kupio tvornicu i potjerao one koji su je stvarali na ulicu. Ma, nije kriv taj zločinac koliko oni koji su mu to omogućili.
Kolike godine se radnicima pričalo o njihovim tvornicama, a onda odjednom dođu gore oni koji drugačije misle i sve ode u tutanj. To je promjena sustava. No, što reči za one koji i svoje riječi gaze. Pitajte naše seljake što oni misle o tome. Pitajte radnike u štarjku.
Znam, svi smo mi ljudi. Pogriješiti može svatko. Ipak treba shvatiti gdje su granice sposobnosti svojih i pošteno priznati svoje pogreške. Konačno, zar to nije kršćanski? I ne samo kršćanski, nego pošteno.
Prijatelji dragi, vjerojatno i mnogima od vas ne cvatu ruže. Ja ču se potruditi ovaj svoj mali vrtić održati. Volio bi da moji unučići i djeca vide vrijednosti skromnosti i poštenja. Duh je osnova vrijednosti, a naterija je prolazna. Materija i energija se stalno izmjenjuju i u stalnom su toku. Materijalno bogati će osjetiti kako njihove vrijednosti cure kroz prste. Njima treba pomoći, jer sigurno nisu u dobroj poziciji. Nama prividno obezvrijeđenima treba vrlo malo da opstanemo.
Svima želim puno dobrote u primanju i davanju. Ona oplemenjuje … :)
Post je objavljen 07.03.2010. u 17:34 sati.