Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redskin

Marketing

Panta rhei

We have all, the time in the world,
Time enough for life...
To unfold,
All the prescious things,
Love has in store...





Mi imamo sve vrijeme svijeta - mislio bih, da sam tada išta mislio. Vrijeme dovoljno za život. Za sve dragocjene stvari koje ćemo u njemu, usput, pronaći... Mi imamo svu ljubav svijeta – znao bih, da sam tada išta znao…
A tada je bilo ljeto, onakvo kakva su već mostarska ljeta – prevruća, paklena i sparna…
– Kako su mi ostale noge? – pitao sam, izlazeći iz rijeke, dokonog klipana na kraju dvadesetih, koji je nakratko prekinuo partiju tavle da pogleda moj skok. Pohvalio me ne dižući pogled, držeći kockice između palca i kažiprsta, spremne da ih baci o drvenu igru i opsuje već sljedeće sekunde.
To ljeto smo, moji vršnjaci i trinaestogodišnji ja, provodili uglavnom na obalama Neretve, uživajući u prevrućem zraku i prehladnoj vodi. Pokušavali biti što bliže starijoj raji, povećavali visinu skokova i nestrpljivo čekali dan kada ćemo mi biti – oni.
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da će svi ti mostarski klipani kojima smo se divili, svoju mladost, već sljedećeg ljeta, utopiti u vrelom olovu i da će, kad godinama kasnije na obalama Neretve budu tražili spas od ljeta, možda nehotice i možda nesvjesno, s vremena na vrijeme, ka onoj drugoj obali bacati pogled koji samo oni razumiju…
Nismo tada znali, a i kako smo mogli, da mi nikada nećemo biti – oni…
Imali smo sve vrijeme svijeta – sjećao bih nas se danas, da sam se ičega više sjećao… Sjećao bih se, kako bosonogi jurimo uzvodno po napola istopljenom asfaltu tražeći i najmanju sjenku, najmanji hlad da ublaži vrelinu pod stopalima… Sjećao bih se nadimaka i spajao ih s licima, umrljanim od sladoleda i modrim od hladnoće rijeke…
Kako smo se, onda, dovraga, ti isti mi, pretvorili u nas, ovako lažne i kako to da mi nemamo prava biti idoli ovoj djeci? A nemamo…
Gledao sam golobrade dječake kako skaču s oštre stijene, danas, dvadeset godina kasnije. Vrijeme dovoljno za život. Ništa više… I ništa manje…
Stajao bih, valjda satima, tu u sjenci smokve čiji se hlad, u nekom drugom životu činio mnogo veći, da me nije prekinuo mokar dječak u prolazu do najveće stijene…
– Kako su mi ostale noge? – pitao me…



Post je objavljen 03.03.2010. u 23:59 sati.