Marketing
Ljubav i svijet oko nas
Život
Pogledaj se u ogledalo i reci mi
Vidiš li osobu koja si htio postati
Poslušaj se kako plaćeš kada život zaboli
Reci mi dali je to onaj dečko koji se za svoje snove bori?
Sakrio bi bol ali nitko to ne može
Sakrio bi samoga sebe u mrak i nikada ne bih izašao, o bože
Molio si ime onoga koga si proklinjao
Za kojeg tvrde da život ti je dao
Pogledaj se i reci mi
Voliš li živjeti
Ili doista želiš umrijeti
Molim te reci mi
Jer želim znati što ti je u glavi
Hej ti, odrazu moj odgovori mi
U mojoj glavi, ne možeš usnuti.
Dali si ikada vjerovao da ljubav može ne boljeti
Nisi li znao da će te uništiti svi koje si volio
I oni koje nikada nis prebolio
pogledaj se, pogledaj se očajan si
Samo o njima razmišljaš
Raznih boja i oblika
Razni načini da odlutaš zar ne
Još jedan tvoj kukavički način da pobjegneš
Ožiljci ne govore sve
Da, učini to, ubi se
Lažeš si, ne nećeš preko toga preći
I uvijek će postojati netko treći
Činiti će ti život paklom
I ti si navikao živjeti tim taktom
Kao potrgani sat koji kuca i staje
Ali bol u tvojim prsima ne prestaje
I u tišini u tuzi
Kao da si sam na životnoj pruzi
S tobom nitko osim samoće se ne druži.
Postaju li zidovi uski sada
Postaju li riječi jasne sada, kada
Postaje li život jasniji sada
Jer život boli sada, i hoće li prestati ikada, hoće li? Kada?
I dalje piješ ih
ubijaš se i misliš tako umrijeti
Što to radiš im, obećaješ budućnost
A ti je nemaš, jer nemaš ni prošlost
I nisi ništa više nego obična ološ
Lažeš si da ćeš uspjeti
Lažeš si da ćeš život preboljeti
No oni te nikada neće voljeti
Jer izgubio si ih sve
Otišli su i sada žale te
ne vjeruju više u tebe.
Gledaš se, plačeš i vrištiš
Jesi li to doista ti
Ono što si želio postati
Pogledaj se i reci mi
Suze i krv
Zar ne postoji bolj put
Ovako si koračao i padao
Letio si na krilima i puzao na koljenima
Što si sada postao?
Dječak koji je sanjao voljen biti
sada samo što u grobu nije
Alkohol i droga uzimaju dio po dio
Život je uzeo više nego je smio
Povratka nema
I sve što se sada sprema
Uništilo je sve lijepo i lijepog gotovo nema.
Vjeruj u ljubav i moli se
Da, moli se
sanjaj da će se ljubav rasplamsati
Plameni ljubavi ili će te održati ili ubiti
predaj se i nemoj nikome vjerovati
srce neka te vodi
prijatelju stari
Sjeti se slika svojih snova
svih tih raznih boja
i sjeti se svoga mota
gaziš si ponos, gaziš sebe
I dosta je toga
digni ruke i ne daj se
bori se, zaboravi suze i obrani se
znam da život boli te.
Polako stvari dolaze na svoje
I shvaćaš da vas je sada dvoje
ljubi ti ruke i polaže nade u tebe
vjeruješ li i ti u sebe
ili je sve samo dio jebene pjesme
i kada jednom napišeš je sve nestane?
Ja sam samo lik iz tvoje mašte
ja sam samo drugo ti
ne možeš me zaboraviti.
Žile više nemoj rezati
i suze nemoj plakati
Bol neće tako nestati
položi ruže na grob prošlosti
vjeruj u budućnost i drži se
ljubav neka te održi živime
drži se, moraš izdržati zbog nje
uvijek govori si, netko će te voljeti
uvijek govori si
zbog drugih moraš izdržati
zbog istih zbog kojih ćeš patiti
da, ostani jebeno isti
ne daj se i ostani
ostani svoj
ne daj da zgaze ponos tvoj
da, da ostani svoj
zauvijek ćeš biti odraz moj
u srcu reći ću ti samo riječi dvije
volim te, volio sam te i prije
volio sam gledati tvoju bol
volio sam, i još volim
kada padneš slomljen na pod i ljudi misle kako si ok
oni govore, oni lažu
oni ne vide, oni ne razumiju
pjesma napisana je
ovo je život, ovo pjesma nije
u njoj si sada ti
uništen si.
Gledam se, i žalim se
žalim osobu koja sam ja
Nikada se za to nisam borio
nikada to nisam volio.
I tako, evo me opet. Ovo je jedan od onih dana. Nema druge. Sjesti i pisati, ili sjesti i pit. Odlučio sam, pisati post u kojem ću ostaviti dio sebe. Kao i svi prije zar ne? A da... Mrzim to...
Mrzim to što sam toliko prokleto emotivan i ne mogu si pomoći i koliko god se trudio biti normalan, samo sam još emotivniji. I pitam se nekad koji mi je vrag. Toliko ljubavi, toliko ljubavi prema ljubavi... a odakle mi to sve? I toliko ljubavi prema svojoj curi s kojom sam onak tjedan dana... I toliko ljubavi...
Kuda se god okrenem vidim ljubav oko sebe. I svijet je uvijek crn u mojim očima, uvijek je mračan.
Svijet je uvijek u mojim očima tužan. Ali nekako, postao sam otporan na njegovu tugu, postao sam dio njega. I sada, sada živim takav život.
Jedni kažu da se moram promjeniti jer tako ne mogu dalje. Drugi kažu da moram ostati isti jer takvih osoba nema puno. I koga da slušam? Mogu li se ja promjeniti samo da bi mi život bio lakši? Ja to ne želim. Nekada sam ruke krasio ožiljcima, kupao ih vlastitom krvlju i bježao od boli od koje se tako ne može pobjeći. Kao ni alkoholom, kao ni drogom. Zašto vam ovo pričam? Ne želim da me pratite, ne želim da odete na put s kojeg se rijetko tko vrati prije nego do kraja propadne.
Oh... Možda postoji raj i ja ne mogu u njega jer nisam vjernik. Možda postoji pakao, a kako mogu u njega ako nisam vjernik? Možda sve to postoji, ali ne vjerujem jer ne vidim. Kažu mi, kako vjeruješ u ljubav, ni nju ne vidiš. Zar je ljubav potrebno vidjeti? Koji su to ljudi koji vide ljubav? U čemu?
Ja ne vidim ljubav. Za mene je ljubav nevidljiva. Ja vidim njen odraz u očima svoje cure kada je pogledam. Ja, ja ne vjerujem u ljubav u darovima koji se mogu kupiti. Za mene nije ljubav podići u zrak veliki plakat na kojem piše volim te. Za mene je ljubav kada se tvoja cura osjećao kao da si ju podigao visoko, visoko k nebu.
Želim učiti ljude da se vole. Ja nisam vjernik i ne volim kršćanstvo. Ali jedna osoba, nadam se da je stvarno postojala. Isus. Toliko mu želim sličiti. Ne, ne želim vjerovati u boga i ne želim vjerovati da je on sin božiji. Ne želim nit da mene gledaju kao sveca samo želim biti dobra osoba kao što je on bio prikazan. Želim davati ljubav i onima koji me mrze. Želim davati ljubav svima koji je trebaju. Želim nesebično djeliti svoje srce. Ali želim da prvenstveno moja cura bude sretna. Uvijek, uvijek curu stavljam na prvo mjesto. Jer ako neću nju... Onda će moje emocije ostajati u meni. Jer neke su u meni stvorene samo za nju. Neke samo ona može stvoriti.
Gledam svijet oko sebe... I volim ga... Mrzim aute, mrzim ljude koji žure u taj materijalni svijet. Mrzim zgrade, mrzim crne oblake iz dimnjaka raznih tvornica. Ali volim, volim park, volim vidjeti lijepe mlade cure koje se zabavljaju u parku, volim vidjeti dečke koji igraju nogomet i volim vidjeti sunce koje mami ljude van i mami im osmijehe na lice.
Volim ovaj svijet, i žao mi je što smo mu toliko naudili. I sve te divne životinjice oko nas. Mačke, pse, ptice.. Uskoro će parkom opet trčati vjeverice, u vočnjacima se skrivati ježevi a livadama letjeti pčele. I sunce će grijati ovaj divan planet koj imamo.
Uvijek sam mrzio sve oko sebe i smatrao sam kako u ovom svijetu nema ništa vrijedno življenja.
par puta sam hodao po toj liniji života i smrti, mislio sam da ne želim živjeti. Nisam znao, koliko bih propustio da sam odustao. A mogao sam, samo minuta dulje... i sada bih bio još jedan od pokojnih mladih koji su se ubili. Mladi se ubijaju sve više. I svi za to krive njihove stavove, njihove subkulture i sve osim sebe. Zašto na televizoru ne kažu DA, UBILI SMO I VAŠE DJETE SVOJIM USRANIM NAČINOM ŽIVOTA. Koji svima šteti... DA, UBILI SMO I U NJEMU ZADNJI TRUNAK NADE DA ĆE ŽIVOT BITI BOLJI...
Ali slušajte me...
I kada vas svi napuste. Opet netko postoji. Kada jedne gubite, drugi dolaze.
Vjerujte mi... srce će vas voditi... i kada se slomi... A da, život boli. Život mora boljeti jebemu.
Kada vas život zaboli... Otiđite, sjednite u livadu i gledajte kako se uporno bore za život. Te malene pčele. Te biljke koje probijaju zemlju kako bi došle do sunca. Učite od njih, i nikada se ne predajte.
Anđeo nisam. Ali ja ću pomoći. Svima kojima mogu. Da, ja ću biti prijatelj. Ja nikoga neću napustiti. I vi nikada nemojte napustiti one koje volite. Jer biti napušten, gore je nego biti mrtav.
Post je objavljen 01.03.2010. u 23:05 sati.