Pregled posta

Trilogija ličnosti: Ljubiteljac

Dugo sam se premišljao da li ovo pisati, no pogledavši sve svoje predhodne unose, vidio sam da sam generalno negativac i pesimist. Oni od vas koji me znaju će reći - "Pa... Uglavnom da.", tako da ne želim ni pomišljati kakvu sliku o meni imaju oni koji pokušavaju ploviti zapletenim hodnicima mojih misli nasumce naredanih u ovom blogu, a nemaju pojma tko sam uopće. No imam ja ipak i drugu stranu, uglavnom skrivenu, neke svoje sasvim obične i osobne užitke koji djeluju trivijalno. Tračak toga slijedi, čim se malo priberem. Nemam pojma zaš ovo pišem...

Dakle, ja, Pizvo Nadj, volim:

1. Kolače i mlijeko uz dobru knjigu i laganu tihu mjuzu, dok vani pada kiša. Da. To. Koliko god čudno zvučalo, svaki put kada je vani strašno oblačno i lijeva kiša, koju ne volim, samo me najgora nužda tjera van. Umjesto toga najmilije mi je zavući se negdje pod deku u svoju sobu, neometan od ostatka svijeta, s pogašenim aparatima preko kojih svakodnevno i cijeli dan komuniciram s vanjskim svijetom, zgrabiti neku knjigu, koja je već pri ruci, tacnu maminih ili bakinih svježe ispećenih domaćih kolača (po mogućnosti posebnu verziju pite od jabuka zvanu Pizvin kolač), mlijeko drito u tetrapaku i upaliti random radio postaju, tek za ubijanje monotonosti zvuka kapi kiše koje se odbijaju od prozor i uroniti u nečiji tuđi svijet, vođen domaćim mirisima i okusima koje ostavljam za sobom da bi se znao vratiti.

2. Strašno volim kad zaboravim na kavu koju sam već skoro popio dok radim nešto na kompu i onda nakon nekog vremena znatiželjno zavirim u šalicu, ne sječajući se da li sam ju dovršio ili ne. U otprilike polovici slučajeva se dogodi da ostane gutljaj-dva na dnu i onda s posebnim guštom popijem taj hladni ostatak nessice, koji je zasigurno najukusniji.

3. Volim jesen. Jesen mi je daleko najdraže doba godine, ne zbog prirodnog obilja ili zato što sam tad rođen, već zbog neke melankolije i nostalgije koja se osjeća u zraku, pogotovo među drvećem. Strašno volim i drveće, najdraža su mi živa bića na planetu, nepomična, čvrsta i žilava, a opet skladna, smirujuća i beskrajno komplicirana. Ta neka prirodna usporenost i strepnja, ali i zadnji tračci topline koja postaje sve dragocjenija je stanje u kojem bi najradije zauvijek ostao.

4. Postoje neke pjesme koje imaju duboko značenje za mene. Nisu vezane uz posebne događaje niti me asociraju na išta, osm što su možda bile glavni soundtrack jednog dijela mog života, već je u pitanju onaj savršeni sklad glazbe, riječi i emocije koji sa stapaju i pretapaju svuda oko mene, dok zatvorenih očiju pratim zvučni pejzaž i puštam da me nosi kako već mora. Dakako, često je riječ o dugim progresivnim uradcima koje velikoj većini zvuće predugo, dosadno i naporno, no sasvim sam siguran da osoba koja kad čuje kulminaciju takve pjesme, potpunu osjetilno-misaonu ekstazu koju je nekolicina genijalaca ipak uspjela ovjekovječiti, a ne osjeti to ni malo, ne razumije veliki dio onoga što je manjem broju nas možda nejasno, ali intuitivno i na rubu spoznaje.

5. Volim naučiti ljude nešto. Možda je patronizirajuće i često djeluje umišljeno s moje strane i percipira se pogrešno, no ja kada iznosim ono što znam, radim to da ljudima predstavim ili nove podatke ili nove spoznaje ili načine razmišljanja, kutove gledanja na stvari. Kao netko otvorena uma, naivno smatram da je moja dužnost proširiti to na druge, koliko god se oni opirali. Kadkada je teško izraziti goleme količine spoznaja i saznanja koje i sam teško filtriram i uobličavam, ali se trudim koliko je god u mojoj moći. Najveći gušt mi je kada vidim da je to urodilo plodom i da je netko nešto shvatio i prihvatio ponuđeno znanje. Krajnje pedagoški od mene, zar ne? ^^

6. Od meni bliskih ljudi s kojima često komuniciram, postoji njih par s kojima se razumijem na jednoj višoj razini. Jako su mi drage misaone i jezične igre i sasvim interne fore koje često koristimo umjesto normalnih riječi i rečenica, a da pri tom razumijemo jedno drugog puno bolje nego kad bi komunicirali standardnim, preograničenim riječnikom. Ono što mi je posebno drago, koliko god bilo pomalo zlobno, su izrazi lica ljudi koji slučajno prisustvuju komadiću takvog razgovora, pošto je očito da im apsolutno ništa nije jasno.

7. Puding od vanilije. Kamo god odem, a da je prisutan puding, obavezno je od čokolade. Nemam ništa protiv toga, ali ovaj podcjenjeni, puding od vanilije, mi je najdraži puding na svijetu. Još ako je kombiniran s pudingom od jagode... Samo nemojte da počnem o pudingu od jagode, taj je tek podcjenjen!

8. Moj pas Bobi, najinteligentniji mali pas u galaksiji, te većina mačaka iz duge linije kratkonogih mačaka koje su u našoj obitelji već desetljećima, imaju neke osobine zabrinjavajuće bliske ljudskima. Čak štoviše, siguran sam da su na mahove inteligentniji i empatičniji od mnogih ljudi koje poznajem, a ovo govorim sa stajališta dugogodišnjeg proučavatelja psihologije i sociologije ljudske vrste. Razina razumjevanja čak i složenih rečeničnih konstrukcija kod tih životinja je naprosto nevjerojatna, pa stoga obožavam pričati s njima, pošto imam dojam da bi sigurno odgovorili, samo da imaju fizičke predispozicije za to. A vjerojatno i odgovaraju, pa se čude kak smo mi ljudi tak glupi kad oni nas kuže, a mi nemamo pojma što oni govore...

9. Volim haljetke. Uz to što se osjećam kao super junak u njima, sa plaštom 'n' shit, vrlo su tople stvarćice kad se probudite u nezagrijanoj prostoriji po zimi, a i mekani su i pufasti... Često se na dam izvući iz haljetka pol dana, što moji starci često spominju kao mogućnost da sam ostao bez kisika malo predugo pri porodu, ali samo istinskim ljubiteljima haljetaka je jasna privrženost tom višenamjenskom odjevnom predmetu.

10. Volim i krajeve tuluma. Oni trenutci kad već svi mrtvi umorni, pijani, izjebani, sjebani ili retardirani spavaju ko mrtvaci, mjuza je tiha, sve je u neredu, sutra ne postoji i strah nas je svitanja, kad se suočavamo s posljedicama, a svaka cigareta vrijedi jedno kraljevstvo, otprilike u rangu konja. Tada legnem na ono malo nezaprljanog i nezalivenog poda, pustim neku opako ležernu mjuzu, vadim cigarete iz skrivenog stasha, iako sam prestao pušiti, zapalim cigaretu i zbijam primitivne rečenične fore s ono malo budnih ljudi ili sam sa sobom, ako tih već nema. Ustvari imam dojam da mi je smisao cijelog tuluma samo fizička priprema za to stanje, kad počinje šou, moj vlastiti.

11. Kada sviram, događa se nešto čarobno. Rekao bih da je glazba najsavršeniji medij za iznošenje najdubljih osjećaja. Koliko emocije može ponesti najjednostavnija kombinacija tonova ili tema, to je naprosto nevjerojatno i zapanjuje me. Volim i istraživati glazbu, kombinirati, igrati se neopterečen tehnikalijama i pravilima, pronalaziti nove načine za izražavanje onoga što mi je cijelo vrijeme u glavi i volim reći što više toga što jednostavnije, što čišće i nezagađenije viškovima. Volim i svirati s drugima, jer to je primjer savršene suradnje ljudi na razini višoj od one svakidašnje, pomirenje svakakvih razloga radi višeg cilja, kolektivna harmonija individualnih melodija, onoliko veličanstvena koliko je iskrena.

12. Volim biti nesretno zaljubljen. Mazohizam? Možda. No koliko god sve bilo predivno kad je jasno i moguće, još su ljepše male ljubomore, strepnje i nadanja, pokušaji i promašaji, nanovo ingeniozno i inovativno izmišljanje i zamišljanje pristupa i generalno ponašanje kao idiot. Iz ovog stanja, u kojemu sam 95% vremena, pronalazim inspiraciju i motiv za nastavak, prekos sudbini, svim silama prirode, bogu, vragu i ostaku više-manje svemoćne ekipe kojoj je to očito baš zabavno. Al ono, nema veze. Već sam rekao, dočekat ću i ja svoj tenutak, a dotle ću uživati u svakom trenutku svoje patnje, baš u inat.

13. Kadkad mi se čini da većinu svog života proživljavam u svojoj glavi. Od kad znam za sebe, sanjarenje, maštanje i cijeli zapleteni svijetovi najluđih mogućnosti su mi jednako stvarni kao i sve ostalo. Ali volim to, nekako se isprepliće sa stvarnošću, bez da ikada gubim mogućnost razlikovanja jednog od drugog, koegzistencija najozbiljnijeg mogućeg shvaćanja svijeta sa kadkad zbilja nevjerojatnim konstrukcijama, mini flashevima ili skečevima koji se vrte u pozadini ili čak gotovo opipljivo ispred mene. Do kad ću moći furati tu ambivalentnost, ne znam, ali mislim da bi gubitak moje vlastite verzije svijeta bio ravan nestanku jednog malog paralelnog svemira u kojemu su mnoge stvari drugačije, ali ja sam potuno isti.

14. Rijetko se budim sam od sebe, uvjek su tu alarmi, mobiteli, stari koji zove na nedjeljni ručak, lavor vode ako se odazovem i sl. No kad se tu i tamo, rijetko probudim sam od sebe, najmilije mi je - vratiti se natrag u krevet i ljenčariti minimalno sat vremena, premještati se, tražeći onaj predivni opuštajući hladni dio jastuka i uživajući u posvemašnjoj oslobođenosti od briga, potreba i nužnosti.

15. Sve ovo je u biti uzalud. Može mene hrpa toga uveseljavati, mogu ja živjeti punim plućima i uživati u svakom trenutku svoje specifično iskrivljene stvarnosti, ali sve to skupa je prazno. Ljudi su bića koja su izmislila ljubav i bez nje ne mogu, kao što ne mogu ni bez zla i uništavanja, kao što ne mogu bez smrti (što nije nastavak ovoga sa zlom i uništavanjem, već treća, zasebna i neutralna kategorija), koju istina nisu izmislili, ali je neizbježna kao i drugi pol - rođenje, ono koje omogućuje dobro i zlo, a rezultat je beskonačno malenih šansi i čudne međuigre sila i energija, emocije da ne spominjemo, koje se s vremenom, četvrtom kategorijom, vraćaju na svoje počelo. Ja možda jesam blago izdvojen i pomaknut u fazi, ali ljubav je i za mene neizbježna. Meni isto treba polovica koja nedostaje, da s njom podjelim sve ovo što bez nje nema puni smisao. S toga je možda i najvažniji unos u ovom postu sljedeći: Najviše od svega volim zaspati zagrljen sa onom koju volim. Posljednji put to nisam dovoljno cijenio, a sada je to nemoguće po svim zamislivim kategorijama. No četvrta kategorija, iako mi nije saveznik kao ljudskom biću, će to vjerojatno osigurati. Uz moju pomoć, dakako. Strpljivost mi je jedna od značajnijih vrlina...


Eto me, bijelo na crno, neočekivano. Samog sebe sam šokirao i, dok ovo pišem, ozbiljno se premišljam da li da uopće stisnem Objavi ili ostavim to zapisano negdje u dubinama svog računala.... Ne znam ni sam što ću odlučiti. Ima to puno veze sa jednom osobom, kojoj je ovaj post posvećen, a koja ga vjerojatno i očekuje. Hoće li vidjeti PM sa linkom i smajlićem ili ne? Možda. Ostaje mi zbog nje spomenuti i ono što sam gore namjerno izostavio. Neobično, naime, volim sve ono što slijedi nakon: "Bok ribice." A to može biti... ama baš sve.


Sljedeći i posljednji nastavak sage Trilogija ličnosti, pod nazivom Kompulzivac, slijedi uskoro. Ne propustite!

Post je objavljen 01.03.2010. u 02:41 sati.