Odricanje...kad kažemo da se nečega odričemo...zašto to radimo? Da li je motiv čisti altruizam ili to radimo iz sebičnih razloga....odricanje je stvar osobne odluke, ali i osobnih, sebičnih motiva,,,,uskraćujemo sebi da bi nama bilo bolje...ali zašto ljudi odricanje doživljavaju kao jedan ne sebičan motiv...hahaha...sad je razdoblje odricanja, korizma, 40 dana odricanja tijela svjetovnih užitaka....recimo ja sam se odrekla cigarete i slatkoga, ali sa malim presedanom,,,,,nedjeljom smijem okusiti griješni sastojak...naravno da je to moja umotvorina,,,da to po pravilima crkve ne stoji,,,ali ovdje se pojavljuje moj sebičan nedostatak karaktera i odlučnosti...jer zašto da si ne ostavim otvoren prozor,,,niti će me itko kontrolirati niti će zabadati nos u moju odluku...
ali zašto ostavljam otvoren prozor????
Pa zato što sam si zalupila vrata ravno ispred nosa...i zašto??? pitam se,,,zašto se odričem,,,zašto samoj sebi stavljam zabrane,,,crvena svijetla u glavi i sirene uzbune...pa što se tiče cigareta...u zadnje vrijeme sam počela pušiti, doduše dim ili dva, ali svejedno nekako prelazi u naviku,,,pa je sada idealno vrijeme stati na loptu...moji sinusi će ozbiljno stradati, a džep će isto tako početi zijevati više nego prije...a što se tiče slatkog nikad nisam bila preveliki obožavatelj, ali s druge strane, počela sam konzumirati slatkiše više nego ikada u životu...smeta me to što zbog zdravlja, što zbog one male nuspojave zvane debljanje :)
a kao što znate lakše ide gore, nego dole, LOL
i tako ja se odričem....moje tijelo se odriče...a moj mozak razgovara sam sa sobom...opasnost!
Pozor!
Crveno!
Ne!
Ne to!!!!
...ruka je krenula po navici prema zdijeli...ali mozak viče: NEEEEE!!!!!!
To je zabranjenoooooooo......
i tako u sve to ubaciš brain gym:))))))
Iako šalu na stranu, ponekad je dobro regulirati stvari u kojima pretjeruješ...ali tu je bitan faktor objektivnog promatrača.
sad ću vam ispričati kako jedna sitnica može ukazati na karakteni hendikep koji se kod mene povlači još iz djetinjstva.
Objektivni promatrač: moj zaručnik...
svako malo ga boli glava od moje šalice s kavom,,,,
"pa zar uvijek moraš ostaviti šalicu neispijenu da kraja...
...pa daj popij to do kraja...
...pa daj završi do kraja..."
i tako onaj dio rečenice koji govori do kraja, prvo mi je bilo nebitno, onda mi je postao dosadan, pa mi se popeo na vrh glave...ma odjebi ti i ta šalica kaveeeee...ja ako želim ću je piti, ako ne, NEĆU!!!
Isto jedna od krava u mojoj glavi (*krava- termin iz knjige Bila jednom jedna krava...)...ta mala i kratka riječica NE! Btw vrlo močna riječ:))))
Još uvijek se borim s njom, na svakodnevnoj bazi.
Ugl. da se vratim na neispijenu šalicu kave...netko sa strane mi je ukazao na jednu sitnicu...a to jest činjenica da stvari ostavljam nedovršenima....a toga, hvala Bogu, ima na tone...kako je jedna šalica pokrenula svijest o mome ponašanju koje je ukorjenjeno u moj modus, ali ga živim nesvjesno...jer nije samo šalica neispijena, tu je i sok i kućanski posao i posao i sve što postoji u mome život...sve je započeto, a ništa nije odrađeno do kraja....
pauza...idem po kavu...bez cigarete:((((
...ja sam tip koji kad započne nešto, to je čista euforija, zanimanje,,,ne znam gdje ću sa sobom koliko mi je sve suuuuper, i onda...nakon deset dana...interes pada, postaje dosadno, zamorno...ja bi dalje, ali nešto drugo...suma sumarum, nikad ne zaronim u more, nikad ne udahnem zrak punim plućima...živim na pola interesa :)))
ali trebalo je trideset i nešto godina i ne znam koliko neispijenih šalica kave, plus moj zaručnik, da ja dođem k svijesti, da priznam,
jebiga pa ja imam jednu osobinu koja me sprječava da dam sve od sebe i da napravim sve što se može napraviti,,,
...imam osobinu koja se zove raznim imenima....ali zbog nje nikad nisam saznala da li je moj hobi iz djetinjstva, pjevanje, ples i likovno izražavanje,,,iskoristiv talent duše ili ipak ostaje na razini osnovne škole, ne znam da li je ovo moje škrabanje po tastaturi, čisto ispucavanje ili sebično pokazivanje intime javnosti koja postoji, ali se ne vidi...puno je pitanja, ali odgovora nema...
baš smo neki dan čitali moju knjižicu iz osnovne škole...ugl. piše...uredna, mirna, pristojna, dobar kolega, ali...
ali...
ali...
fali joj upornosti....
....fali joj...fali joj...
i sad si ja samoj postavljam pitanje...a zašto ja tako brzo gubim interes i idem dalje...zašto ne zadržavam pažnju i ne ulazim dublje u problematiku ispred mene,,,zašto????
prvo je čista lijenost i nemar, ok...drugo je strah od spoznaje da si u nečemu dobar ili nisi, strah od pogrešaka,,,jer ne griješi onaj koji niti ne radi...nego upravo obrnuto...bijeg od odgovornosti...ako nešto zagrizeš onda uz to ide i odgovornost i kredibilitet tebe kao osobe...puno je malih pukotina koje puštaju mračnu sjetlost,....zašto kažem mračnu...zato jer se mi ljudi u principu bojimo svjetlosti, mi se bojimo onog dobrog,,,jer smo navikli na sranja i govna su ono što je dobrodošlo u današnjem društvu...kad si jadan, onda si mali, ljudi s tobom suosjećaju, oni te žale...ti si ok, ti nisi prijetnja, ti si onaj mali Ivica ili Perica,,,i ti nisi opasnost :)))
no da sada ne zabrazdim u pedesetu digresiju, kao i obično,,,,
zapamtite male sinice odaju tko ste, kakav je vaš karakter!!!
Ali to nam isto tako daje uvid u nas same i pruža nam mogućnost promjene :))))))
Post je objavljen 18.02.2010. u 11:26 sati.