tvoja je duša labirint čijim mračnim hodnicima
već dugo lutam i više ne znam što tražim.
ima trenutaka kada naiđem na svjetlo
pomislim tada da znam gdje sam,
ubrzo se opet izgubim u mraku.
u nekim trenucima slabosti pokažeš mi svu njenu težinu,
najskrovitije kutove njene prepustiš mom sudu.
i sve što vidim takne osjetljiva neka mjesta u meni.
i raskrili se moja duša tada i rastvori se tebi.
tako zagrljeni,
kao dva osamljena drveta u pustom pejzažu,
kao dvije zvijezde na mračnom nebu,
budemo najbliža bića na ovome otuđenom svijetu.
sutradan, ti budeš kao uvijek onaj koji uzima i grabi
a ja samo sredstvo kojim postižeš kratkotrajne vrhunce sreće
za svoju gladnu
nezasitnu
nesretnu dubinu.
Post je objavljen 15.02.2010. u 17:07 sati.