Kao u nekom začaranom krugu misli ustrajno odrađuju tragove života u nekom uvjerenju da to jest istina njegova.
I kao nekim čudom se pitam: 'Jel' to stvarnost… jel' istina to?'
I bio bih rob pitanja toga i misli tih, da pitanje to prihvatim kao isključivi put u nastojanjima mojim. Da, jer i pitanje to i misli te vrednujem po njima samima, jer i to zaslužuje pitanje: 'Jel put taj stvaran?'
I tako nastojeći, misao i slike se zaustave, jer:' Tko sudi to o mislima… o pitanjima čak? Ima li netko van njih kome one služe… kome one jesu?'
I kao da usmjeravam pažnju na to. Kao da taj 'tko' postaje predmet misli; one iste igre logike, slika, slijedova fikcija …
Zaigra se kolo naokolo već viđenim slijedom i kao da opet jest taj Tko i misli zaigrane njemu. Koliki trud, a uvijek jesam kada misao stvara, a nestajem kada misao me dokući. Kao glatki sapun izmičemo i misao i ja, a jedno drigome smo stvarnost; jedno bez drugoga ne možemo postojati.
Pokušao bi mišlju, jer ona sustavnost u analizi poznaje, dokućiti istinu svakog čimbenika spomenutog po na osob, ali kako, kada jedno bez ostaloga ne ide?
Javi se pitanje, jer ono jest odraz potencijala za procese mislima. Ono nosi razlike u fikcijama, a stvarnost, kao po definiciji nekoj, jest samo takova… istinita. I biti će pitanje sve dok potencijal taj postoji, sve dok nemir postoji; nemir koji traženje nosi. Njime jest i put života.
Raspleta je raznih. Kao da cijeli život putujemo k sebi; k istini svojoj; k smiraju svome…
I bude i piranje razloga. Od kuda potencijal taj? Od kuda predstava razlike? Izgleda kao da misao sama održava i odražava otklon. Kao da cijeli život ustrajno pleše oko istine, jer igra ta njegov opstanak znači.
I naviru mi slike mnogih želja i nastojanja. Zar nije to bilo to isto? Pa moglo bi biti. Da li stvarno je? Ha, ha, pitanje se rađa. Neka ga i lijepo je to; neka ga bude. Ja usmjeriti ću pozornost na pitanje i svrhovitost njegovu. Trebalo je tako. Odigrati ću još i tu igru. Znam da to život moj postojanje odrađuje meni, koji jesam kad me nema, a nema me kada jesam. Meni.
I tako lagano radost se budi, a slike slijede nizove razne, jer nema neke prisile. Nekoć je bila, ali kao da je stvarnost nestvarna, al ipak stvarna.
A ja, u svijetu tome jesam i kada me nema. Istina jest u cjelovitosti.
I vidim zaigrani svijet znajući da sve nije dostupno ni mislima i da pitanja vjećno imaju potencijala; pitanja koja život predstavljaju.
Da i pitanje jedno jest: 'Kome pitanja postavljam?'. Odgovor bi bio: 'A tko na njih odgovara?'
Prijatelji dragi, bio sam pet dana bez interneta, pa nije bilo odziva od mene. Imam problema sa vidom, pa jedan račun nije bio plaćan. Promaklo.
Svima vam želim puno radosti i osjećaja ljubavi koju čete darivati i osjećati njenu toplinu. Netko vas sigurno voli. Ima netko koji vam život nosi. Milionima godina je stvarao ovaj vaš trenutak i sve trenutke vaše. Oprostite onima koji to ne vide i darujte i njima osmjeh. Možda i to malo pokrene put k Istini i kod njih.
Volim vas i sve koji vaš svijet čine … :)
Post je objavljen 14.02.2010. u 20:48 sati.