Marketing
Izgubila sam se. Dugo mi je trebalo da se nađem.
Među stihovima i u riječima.
Između sna i halucinacije.
Među danim obećanjima i slomljenim odnosima.
A cijelo sam vrijeme bila sama.
Trebala sam suputnika. Koji će mi otirati suze.
"Nemoj se brinuti, sve će biti u redu."
Trebala sam nekoga tko će se smijati sa mnom.
"Kad ostarimo i budemo stare i naborane, pušit ćemo 3 kutije dnevno i bušiti lopte djeci kojima upadne u naš vrt."
Trebala sam nekoga s kim ću biti buntovnik.
"Margarita, mi smo revolucionari."
Trebala sam te.
Gdje si bila?
Sjećam se onih žicanja po kunu kad bismo uspjele kupiti sendvič za 7 kuna i sokić po tri.
I onih bezbrojnih kava u Koti. Pub je postao jadan i nes im je bio loš.
I onog "učenja" latinskog u pola 7 ujutro.
I tvog plača zbog jednog i zbog drugog.
I vožnje u šalicama. I vrištanja u šalicama.
I razgovora do 4-5 ujutro u Gardalandu.
I beskonačnih markiranja. U Booksi. Kod bake. U kinu. U gradu.
Nikad nismo markirale u Gymnasiumu.
Sjećam se i izleta u Profil. I Millenium.
Kućnih druženja. Prespavljivanja.
Pušenja papira. Igranja mjehurića 3.
Varanja na informatici.
Švercanja na ostalim predmetima.
Lažima o koncertima, menstruaciji, novinarskoj, volontiranju, zastojima...
Nove godine i tvog rođendana.
Tvog ostavljanja Njega.
Tvojih sprijateljavanja i raspada prijateljstava.
Tvoje mononukleoze i tvog prežderavanja BigMacom.
I sladoleda za 5 kuna.
I kava.
Beskonačnih razgovora na telefon. Svakodnevnih.
I kad si išla sa mnom na Lidrano. I kad si mi čitala pjesme.
I poklonila Pariz bilježnicu i bilježnicu oblijepljenu svim svjetskim gradovima i magic 8 ball i Isabel Allende i Killersa i Lily Allen i svega.
Svega se sjećam.
Ali bilo je još. Bilo je svega.
Žao mi je. Ne ispričavam se, žalim za onime što je ostalo.
Što druga škola znači toliki jaz.
I drugi turnus.
A kao, prijateljstvo je jače od svega. Mi smo jače od svega. Mi smo najbolje prijateljice. Mi smo Petrićka. Libi. 5tra.
Mi smo... mi.
Ne nismo. A najviše što boli je upravo tvoja rezigniranost.
Nije ti više stalo.
Radije bih da se svađamo nego da me pustiš.
Nisi zdrava. Ne za mene.
Ali kako da se osjećam da pobjeđujem gubitkom svega, kad se osjećam kao otpad. Odbačena kaoguma. Poderani san.
Patetika je gadna stvar.
Znam da je pretjerana, ali ovo je moj blog. Meni treba ispušni ventil. Nakon jebenih 6 mjeseci sam se udostojala napisati nešto. Nekvalitetno. Patetično. Melodramatično. Ali ovo je moj blog.
"Liježem u prašinu riječi,
snivam poput zvijeri,
i odnosim potajice,
zadnje tragove tvoga bića.
U zaborav."
Ne mogu te sputati.
"Prijatelju
Na usnama mi ostao slan okus tvojih suza i krvi;
Podsjetnik na dane u kojima smo bili
Putokaz danima u kojima ćemo biti.
(Kvint Horacije Flak)
* Uvijek nam ostaje lutanje gradom i boemski sati. Ipak, nemoj otići. *"
Pokaži mi te sate. Molim te.
"- Što to znači >>pripitomiti<
- To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači >>stvoriti veze...<<
- Stvoriti veze?
- Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama hiljada drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu..."
Post je objavljen 12.02.2010. u 23:27 sati.