Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jakovripic

Marketing

UZAŠAŠĆE (Godina C)

UZAŠAŠĆE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA
(Godina C)
Isus koji je uzašao na nebo ostaje s nama sve do konca svijeta

»I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.« (Lk 24,52)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas svetkujemo zaključno otajstvo Isusova života ovdje na zemlji: njegovo Uzašašće na nebo. Kao što to često činimo, pitamo se dvije stvari: prvo, koji je povijesni sadržaj ovoga otajstva i što ono slavi; drugo, koji je njegov duhovni sadržaj i što to otajstvo znači za nas i za Crkvu.

Povijesnu činjenicu Uzašašća Gospodinova potvrđuju nam Djela Apostolska koja govore o Isusovu boravku među svojim apostolima četrdeset dana nakon njegova Uskrsnuća i o obećanju Duha Svetoga kojega će im poslati od Oca i koji će sići na njih te će mu biti svjedoci do na kraj svijeta!
»Kad to reče, podiže se njma naočigled, i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći rekoše im: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.« (Dj 1,10-11)

Sve donedavno ovaj je opis bio shvatljiv i ostavljao nas je mirne, iako je dodouše tražio od nas čin vjere, jer nebo se zamišljalo, kao i u Isusovo vrijeme, nekim tajanstvenim i praznim prostorom koji je nad našom zemljom i u kojem prebiva Bog.
Međutim, danas, otkako je čovjek svojim strojevima povrijedio prostornost ovog svemirskoga neba, mi se sve više uvjeravamo da ne postoji nebo poput onoga koje smo mi zamišljali kroz tolika stoljeća.

Kakvo onda, značenje ima kad kažemo da je Isus uzašao na nebo?
Odgovor imamo u samome Evanđelju: »I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.« (Lk 24,52) i sjede u slavi zdesna Bogu.
Isus, dakle, ne ulazi u neko »prostorno mjesto«, nego u novo stanje, u novu stvarnost gdje više nemaju smisla naši izrazi nebo, zemlja i podzemlje.

Eto, nebo je tijelo uskrsloga Krista s kojim će se ponovo združiti svi spašeni da budu s njime samo jedan duh (usp. 1 Kor 6,17; 15,49 sl.). Nebo je onaj tajanstveni »hram« o kojem se govori u Otkrivenju: hram porušen i opet podignut (usp. Iv 2,19), odnosno, »Janje« Božje koje je bilo »zaklano« (Otk 5,6), a sada živi.

Stoga Uzašašće nam potvrđuje da je Isus pošao k Ocu. Ići k Ocu ne znači samo ostaviti ovu zemlju, već biti proslavljen i primiti prijestolje u novom svijetu stečenom utjelovljenjem i uskrsnućem.
Isusa Krista je Bog Otac i kao čovjeka, s njegovim tijelom, proslavio onom slavom koju je On, kao Božji Sin, imao i prije postanka svijeta (usp. Iv 17,5).
S njim je i naša ljudska narav konačno stigla Bogu i od nejga primljena, jer je On naša glava, a mi njegovo tijelo, a to je Crkva.
Zato smo s njime i svi mi uzašli u nebo u nadi i u obećanju da jednoga dana budemo s našom Glavom i našim Učiteljem kod Boga.
»Danas se spominjemo i slavimo dan, kad je naša bijedna narav bila uzdignuta u Kristu sve do prijestolja Boga Oca«, kaže sv. Leon Veliki papa. Dakle, Uzašašće potvrđuje da je Isus pošao k Ocu i da ćemo i mi poći k Ocu.

Ali, Uzašašće potvrđuje da je Isus i s nama. Pošao je k Ocu i vratit će se k nama, kao što je i uzašao, kaže anđeo Apostolima. Ali On je još i već s nama: »Ja sam s vama u sve vrijeme sve do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Zato je nekoliko godina nakon svoje smrti Isus mogao reći Saulu: »Savle, Savle zašto me progoniš?«, što je znak da je On na neki način još bio prisutan među ljudima.
»On silazeći k nama nije napustio nebo, niti se udaljio od nas, kad je ponovo uzašao na nebo«, kaže sv. Augustin.

Istina, ta Isusova prisutnost nije kao ona prva. Krist je ubijen u tijelu, ali živi Duhom (usp. 1 Pt 3,18). Dakle, prisutnost Gospodinova među nama nije po tijelu nego po Duhu.
A baš ta nova prisutnost ima prednost pred onom prvom, jer je Isus sam rekao: Vama je bolje da ja odem, da Duh dođe k vama (usp. Iv 16,7).
U ovom novom stanju Krist Gospodin se zaista može ponazočiti svakom čovjeku, na svakoj točci zemlje i u svakom trenutku povijesti, a ne samo svojim suvremenicima Židovima. On je suvremenik svakog čovjeka i svakog pokoljenja. On je naš suvremenik.

Prema tome sudbina svakoga čovjeka je povezana sa Gospodinom Isusom Kristom, a posebno nas kršćana. Bog Otac je, »kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu nego i u budućem« (Ef 1,22), postavio Sina svojega Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude.
»Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1,23)

Stoga Kristovo Uskrsnuće i njegova proslava na nebu svjedoče o istinitosti njegova poslanja. Njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu, jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi.
Naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s Gospodinom te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju i spasenju.

Stoga beskorisno je stajati skrštenih ruku i očekivati Gospodinov povratak. Samo na izgled On je odsutan s naše zemlje. Djelovanjem Duha Svetoga, svjedočanstvom vjere i ljubavi, Krist se očituje svakom čovjeku i nazočan je u svakom događaju.

Zato nas svetkovina Uzašašća potiče da svake godine iznova raspalimo novim svjetlom najveću sigurnost svoga života, a to je: Isus živi i još je s nama!
I našu najveću nadu: mi ćemo poći i biti s njime uz Oca! Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist, piše sv. Ivan apostol (1 Iv 3,3).
Ne samo da čisti samoga sebe, nego svaki koji ima tu nadu, ne ostaje zuriti u nebo, kao što su onoga dana učinili apostoli, nego tu nadu pretvara u zauzetost i u svjedočenje Isusa Krista u ovom svijetu. I apostoli kad su to shvatili, otišli su i počeli propovijedati svuda njegovo Evanđelje spasenja. Idimo i mi ponizno, znajući dobro da bez Krista ne možemo ništa učiniti, ali idimo odvažno jer On je s nama u sve dane da svršetka svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 1,1-11
Ps 47 (46)
Ef 1,17-23
Lk 24,46-53


Post je objavljen 15.10.2010. u 18:26 sati.