PRIPREME
-..i baš mi se hoće..- inatljivo je inzistirala Katica kopajući po ladici s donjim vešom.
-Kaj ? Spizditi lovu jer je neki kreten rekel da je dan zaljubljenih'' – podrugljivo će Qaya
-Pa ak Crkva veli da uvodi Dan braka, kaj je to bolje neg ak neki kreten veli da je Dan zaljubljenih...pa da sad vidim ko je u braku a ko zaljubljen...izgleda da oboje nemreš biti...jasno…- gunđala je Katica sa njuškom u ladici iz koje se širio miris lavande.
-..aaaa, evo ga… tu je…''- okrene se Katica , pažljivo u rukama držeći traženu dragocjenost.
Crni korzet sa crvenim srčekima.
Qaya zaokrene očima i baci se poleđuške na krevet.
-Baš me zanima kak buš se, nakon toliko vremena, uvukla u to...he,he…- nije se mogla suspregnut.
Uhvatila je korzet i prinijela ga licu, lagano sklapajući oči osjetivši hladnoću svile na svojoj koži. Prije nego je stvarnosti nestalo optužujuće je pitala Katicu.
''Pa dobro, jesi li ti oprala ovo nakon…''
Nije mogla dalje nastaviti. Miris, ostaci Njegova mirisa pomiješani sa mirisom lavande preplave je nostalgijom, željom, žaljenjem, potrebom, čežnjom. Sjećanjem na strast. Tako dalekom u prošlosti da je bila uvjerena da više nikad. Neće to ponovo poželjeti. Jer su je u međuvremenu pokušali uvjeriti da je zaljubljenost neozbiljna, mirnoća toka rijeke sigurnija od vrtloga i vodopada. Smiraj, rutina , sigurnost, prepoznatljivost , vrednija od vrtoglavice i strasti.
I naravno Qaya je vjerovala, htjela vjerovati u to. Jer On, sadašnji On kaže:
''Ne, nisam zaljubljen u tebe… da, jako mi je ugodno s tobom...ljubav mora biti svjesna…svjesna''.
I sad, osjećajući taj miris daleke prošlosti, tijelom joj prođe naznaka, tek naznaka, ali ipak, trzaj strasti.
Ma, samo malo ali ipak dovoljno da i opet poželi. Da umire, da nestaje, da se daje, da prima, da udiše njegov izdahnuti zrak, da mu se uvuče ispod kože jer tamo je toplina samo za nju. Da je gleda, da žudi za njenim tijelom, da nikog na svijetu nema osim njih. Da vrijeme ne postoji. Da je svako mjesto dovoljno dobro. Da postoji samo On. Da osjeća kolanje života. Svoje disanje. Punim plućima. Razigranost stanica tijela od same pomisli na njega. Da bude neprocjenjiva vrijednost. Dar svemira. Da bude strast.
Odmakne Qaya korzet sa lica, nestane mirisa. I želje. Ne da se prošlost ponovi. Već da to bude njena sadašnjost. A ne, samo mirno. Ljubav mora biti svjesna. Rekao je On. Strast ne spominje. Valjda je u ljubavi nema.
No, na sreću Katica je tu. Nemreš ti njoj podvaljivati svjesnost . Pogotovo nasuprot ili kao zamjenu za riječ strast. Nikad zadovoljna. Nikad mirna. U neprestanoj potrazi za životom. Onom zbog kojeg osjećaš svoje tijelo. U kojem si božanstvo. I u kojem vjeruješ u Njega. Ljubavni Neverland.
''.. i znaš kak su nazvali Valentinovo..?'' razigrano ona otme Qayi korzet.
''…konzumeristička hipereksualizacija…'' otpjevala je ''..dao nam bog bar ovo drugo. Večeru možemo i preskočit…''
''A zakaj bi večeru preskočili...'' sad će svadljivo gurman u Qayi.
''Pa Qayo, jbte, večeramo svaki dan a ovo jelte..'' namigne Kata, sva crvena u licu.
Al ne od srama već truda da se uvuče u korzet.
Živjelo Valentinovo i dabogda se svima Katičina želja ispunila. Eto imate još nešt sitno vrijeme za pripreme. A mi, samo da skinemo još te tri-četiri kile, i evo nas u korzetu...Ak ne ovog a onda slijedećeg Valentinova.
Post je objavljen 08.02.2010. u 12:49 sati.