Kažeš nešto. Nije to to. Reci opet. Ponovi. Ili reci nešto drugo. I dalje nije to to. Isto je, ali nije. Nema te. Nema me. Nema onoga. Nije ionako ni bilo tu. Ni u čokoladi. Ni u alkoholu. Ni u glazbi. A ni u tebi. Pokušaj opet. Ne, i dalje nije to. Pomislim na pjesmu. Ne mogu je se sjetiti. A treba mi pjesma. Ona što me oslobađa. Još ju nisam pronašla. Čuči negdje u meni nešto, i ne želi van. A ja ga ne mogu pronaći i najuriti van. Skriva mi se iza leđa, u mojoj sjeni, i okreće se onako kako se ja okrećem, dovoljno da ne otkrijem što je to. Zakočena sam. Mislila sam, samo rečenicu dvije da ti nakon svega kažem, samo da prokrčim tu branu da mi srce ne ostane suho, samo da spustim to dolje gdje mu je mjesto, i bit će sve ok. No neće. Mutna sam, brza, nepregledna, neprozirna, ne znam. Prazna sam. Ima tu svega, no i dalje sam prazna. Sterilne unutrašnjosti. Nema ničega. Ni nakon dvjesto trideset i pet rečenica i dalje je isto. Nije se promijenilo. Nije to prekidač. Nastavljam tragati. Ne mogu ja ostati prazna. Neću.
Post je objavljen 06.02.2010. u 15:33 sati.