Marketing
Korijeni
Psihoanalitičari već cijelo stoljeće uporno tvrde kako je jedini mogući izlaz iz svađa i konfliktnih situacija povratak na prapočetak problema, i onda tamo, na izvoru svega, treba pokušati pronaći klicu sukoba, slijediti njenu dijalektičku nit te odgonetnuti zbog čega stvari danas ne štimaju. Zašto je 300 tisuća ljudi bez posla, čemu Milanović tako žestoko napada premijerku, gdje je korijen nesporazuma između Peveca i njegovih radnika, kako se istopilo nacionalno jedinstvo koje je nekoć čvrstim sponama spajalo Keruma i njegove radnike?
Razmišljajući o tome, čovjek se, htio-ne-htio, mora vratiti u ona herojska vremena 7. stoljeća, kada su naši preci, braća Kluk, Lobel, Muhlo, Hrvat i Kosenc te sestre Tuga i Buga stigli u ove krajeve. Taj najšokantniji trenutak naše 13-stoljetne nacionalne povijesti, kad zbog ogromne vodurine koja se ispriječila pred njima Hrvati moraju prekinuti svoje pohod na sjeverozapad, od Irana, preko Bliskog Istoka, kroz balkanske gudure, ovjekovječio je 1905. veliki hrvatski umjetnik Oton Iveković u svom djelu „Dolazak Hrvata“: muškarci na konjima vitlaju mačevima i sjekirama smantani jer dalje nemaju kud, a povratak bi bio poguban za njihovu međunarodnu reputaciju, za njima trčkaraju Hrvatice i nose u naručju gologuzu dječicu, malo dalje grupica naoružanih osoba zbunjeno se češka, jedan upregnuti konj vuče kola na kojima stoji stotinjak naših predaka.
„Muhlo, idiote pijani, kamo si nas to dovukao?“, upitala su uglas složna braća svog vodiča koji je slovio kao ekspert za zemljopis i malo gospodarstvo. „Ali još jučer ove vode nije bilo ovdje“, zaklinjao se Muhlo pokazujući na Jadran i dodao: „Evo, pitajte Bugu. I ona je jučer bila tu“. Lagano pocrvenivši od straha da ne otkriju njenu aferu sa zgodnim Ilirom iz okolice, Buga je spremno podržala Muhline tvrdnje: „Stvarno jučer nije bilo ove vodurine. Vjerojatno je nadošla preko noći“. „Sve što nadođe, mora se jednom i povući“, izgovorio je tisućljetnu mudrost Kluk sjahujući s konja i doviknuo najmlađem bratu Kosencu: „Raspakiraj šatore! Ovdje ćemo se zadržati nekoliko dana dok se voda ne povuče!“
„Samo mi radimo. A kad treba ići makljati susjedna plemena i uživati, mi moramo ostati doma i čuvati domaće ognjište. Onda nas se nitko ne sjeti. Kao, vi ste premladi, neiskusni ste…“, rogoborili su ispod glasa najmlađa braća – Hrvat i Kosenc, dok su sa ženama i djecom istovarivali šatore. „Bolje ti se rodit bez one stvari nego bez sreće“, dobacio je u prolazu golobradi Hrvat svom nezadovoljnom bratu i više za sebe uzdahnuo: „Eh, dronjava srećo moja!“ i pogledavajući oko sebe potišteno konstatirao: „Gospe moja, koja vukojebina“.
Lobel, najstariji i najsnažniji brat, slovio je kao neformalni lider cijele skupine, a mogao je, kažu legende, sam samcat pojesti cijelu ovcu, pogledao je u vodurinu pred sobom duboko uvjeren da se ta neće povući ni za mjesec dana. „Kako ćemo preživjeti cijeli jedan mjesečev ciklus u ovoj pripizdini?“, zabrinuo se on državnički. Dolje kamen, gore nebo, naprijed voda, iza Avari, a glavobolja od jučerašnje medovine ne popušta. „Prokleti Rimljanin, opet nam je uvalio delanec“, mrmljao je trudeći se da pred svojim podređenima prikrije nesigurnost i nelagodu. Depresivna sestra Tuga je zavučena u neka kola plakala, ali na to nitko nije obraćao pažnju jer ona ionako stalno rida i cvili pa su i to stanje već u starohrvatskom jeziku prozvali njenim imenom.
Nakon stoljeća, dva iščekivanja da se vodurina povuče, neki su naši preci kojima je nedostajalo optimizma počeli graditi čvrste nastambe, dok je većina i dalje strpljivo čekala u šatorima da voda ode tamo odakle je i došla, kako bi nesmetano mogli krenuti dalje. Zemlju su u međuvremenu privremeno podijelili, nekima je pripala plodna Slavonija, a drugima je zapala Zagora, nesretni Muhlo je za kaznu dobio Zagreb i okolicu… U narednim stoljećima oni su formirali kneževine, kraljevine, ulazili u saveze, raskidali ih, pristupali i izlazili iz raznih drugih kraljevstava i strpljivo čekali da se voda povuče. Upravo ta privremenost karakterizira cijelu našu povijest. Privremenost prije nego što ćemo nakon povlačenja vode nastaviti povijesni put dalje na Zapad. Mudraci tvrde kako je baš u toj krhkoj privremenosti najdublji razlog svih naših kasnijih rasprava, nesporazuma, sukoba. Koliko još treba čekati? Hoćemo li u međuvremenu graditi čvrste nastambe ili ostajati u šatorima? Trebamo li graditi opkope? Ili pak vječna pitanja zašto su Bugini potomci prošli bolje u privremenoj podjeli od onih nesretnog Kosenca, a ovi im uporno odgovarali kako je sve to ionako samo privremeno. Samo kad čovjek sagleda našu stvarnost iz tog, realnog, povijesnog diskursa, može dokučiti vizionarske postupke jednog Tesle, Milanovića, Sanadera, Keruma ili Davora Šukera. A kad se jednog dana voda povuče nitko nas živ više neće moći zaustaviti u našem definitivnom pohodu na Zapad.
Završna opaska Jagode Radojčić:
Ovaj je tekst zafrkancija i njegova je svrha laganim pošalicama zabaviti čitatelja, a ne revalorizirati našu nacionalnu povijest. Svečano izjavljujem da volim svoju domovinu, divim se svim našim nacionalnim veličinama, poštujem hrvatske branitelje i nemam ništa osobno protiv Ivana Čehoka.
Post je objavljen 06.02.2010. u 15:27 sati.