Oh, Vi nevidljivi što hodate nepoznatim stazama
posipanim vilinskim prahom, na kojima su koraci
baršunasto meki, poput plave mjesečeve paučine.
Pružam vam svoje dlanove na kojima nema magije,
i srce otvaram, da ga ispunite blještavilom zvijezda,
jer u njemu sada ječi samo obična svakodnevnica.
Ne znam što je to svjetlosni zagrljaj beskonačnosti,
niti koliko su uistinu meka krila leptirastih vila,
koliko traje putovanje do nedohvatnog horizonta?
Pronađite me u kutu plavičasto ispletene sfere,
gdje čučim ispod plašta nerazumljive providnosti,
i spasite me od putene ljubavi jedne obične žene,
ja bi kao i Vi udahnuo svemir i zagrlio cijeli svijet.
Oh, svi Vi romantičari što tiho i zaneseno šapućete,
uljuljani u beskraj vlastitog duševnog univerzuma;
vama koji ste bez suza u svom predivnom svijetu
a skrivate se, od nas koji rad` ljubavi zalud plačemo,
poklanjam ove stihove u kojima nema tragova sjaja,
jer ne mogu biti onaj koji u svojim noćnim snovima
hoda po rubu beskraja i razgovaram s vilenjacima.
U snovima vidim ljude pune razočaranja i nadanja,
i sebe vidim, gdje ljubim i žudim, smijem se i plačem.
U mom malenom srcu ne postoje veliki modri oceani
kristalnih istina, niti želja da se uzdignem iznad oblaka,
jao meni, kad usud mi je voljeti i ljubiti ispod Lipe,
dok vjetar iz daljine donosi miris kapljica jesenje kiše.
.........................................................................
Post je objavljen 05.02.2010. u 02:20 sati.