Izuzetno dojmljiva priča.
Jara, asistentica na fakultetu, nije zadovoljna svojim običnim, monotonim, brakom i svojim običnim monotonim suprugom Jonijem. Susreće očevog prijatelja, Arieja, dvostruko starijeg muškarca i očajnički se u njega zaljubljuje i očajnički u njemu vidi rješenje svoje jadne situacije. Arie prihvaća poklon koji mu pada s neba, pomalo sirovo i surovo iskorištava Jarin očaj, koristi ju kao običan objekt, povezuje ju s jednim likom iz prošlosti i kao da se osvećuje, seksualno ju ponižava, a jara to mazohistički trpi te polako sve više pada.
Priča je ispričana kao jedan konstantni monolog, iz usta same Jare, čak su i dijalozi prepričani u formi monologa, rečenice su vrlo kompleksne i nije ih lako pratiti. No, doživljaj čitanja je toliko upečatljiv, realan, živ i uvjerljiv, kao da sami sjedimo u njenoj glavi i vozimo se kroz njen život.
Upečatljivo, upečatljivo.
I, nadasve, tužno
citati:
nakon seksa sa Ariejem:
“... Joni se uvijek privije uza me poslije ševe, a ovdje nema ni trunčice zadovoljstva. S izraženim nestrpljenjem čeka da popijem, kao vlasnik dućana koji već želi zatvoriti, i pružam mu ispražnjenu čašu i on hita s njom u kuhinju, i opet kaže, moja supruga će se svakog trena vratiti s posla, i ja šapćem, da, već odlazim, pokušavam se zbrojiti, pokušavam iscijediti malo topline iz sivih očiju, no one su potpuno ugašene...”
“... pogled mu je bio gorak i neprobojan i rekao je, ovo je sve što ima, kao da se to odnosi na sladoled, i upalio je cigaretu, a ja sam pomislila koliko će mi ugodno biti živjeti s njim jer ću uvijek znati da me ne voli i neću morati neprestano ovisiti o toj napetosti, što bi bilo ako me odjednom prestane voljeti, i osjećala sam da sam u golemoj prednosti nad svim ženama svijeta jer me uistinu ne voli.”
“Tko je on uopće? Crpka koja izvlači svu moju snagu i moje vrijeme i svu moju volju i koja mi je zagospodarila životom, i ništa mi nije dala zauzvrat osim naslade da ostanem bez snage i vremena i volje, a i to je činio s tolikom ravnodušnošću, kao da mi čini uslugu time što mi omogućuje da na nj potrošim svoj život.”
“Umočila sam spužvu u posudu i počela trljati velike tanjure, i gledala kroz prozor limunovo drvo koje je tamo raslo, obasjavalo ga je svjetlo ulične svjetiljke i plodovi su blistali kao mali mjeseci, i pomislila sam što ja uopće radim ovdje, perem posuđe starog smrdljivca i njegove ljubavnice umjesto da perem u svome domu svoje i Jonijevo posuđe, i da stojim pred našim prozorom, koji zakriva tamni grm, i da slušam Jonijev meki glas koji me okružuje, visoku i pomirljivu melodiju, umjesto ovog dubokog kašlja, sa svim bacilima koji su ravno iz bolnice pristigli u njemu.”
“Priljubila sam se uz njegovo rame, ispitujući izbliza sivi profil, i pomalo spljošten nos, kao u crnaca, i agresivnu bradu ispod punih usana, strašno sam ga željela, ali ne baš spavati s njime nego se stopiti s njime, htjela sam znati sve što misli u ovome trenu, htjela sam biti dio onoga o čemu on misli, htjela sam da on poželi znati što ja mislim, i da postoji neki dio koji se prožima u tim mislima, mojima i njegovima. Htjela sam ga protresti, pa ako u njemu postoji bilo kakva ljubav za mene, bar veličine nokta, da se proširi po cijelom njegovu tijelu, no on se nasmijao sam sebi svojim tajnovitim osmijehom, osmijehom koji je sam sebi dovoljan, koji čak i ako nije daleko, nije blizu, osmijehom koji je ubrzo nestao...”
pakiranje kofera za odlazak na put sa svojim suprugom:
“Od silne sreće sjela sam u kofer, priljubivši se uza svoju smionu odjeću, i protegnula ruke kao da sam se istog trena probudila i rekla sam mu, dođi, želim te, i nisam ga baš potpuno željela, ali isto tako nisam ni lagala, jer jako sam ga željela željeti, i mislila sam, ako ga uvjerim, uvjerit ću i sebe, i kad sam vidjela da ne shvaća, pružila sam ruke prema njemu iz kofera, a on se sagnuo iznenađen, i rekao, možda da prije jedemo, strašno sam gladan. Odozdol je njegov trbuh izgledao velik i obješen, iako je bio prazan, i to mi se malo gadilo, no usprkos tome odlučila sam još jednom pokušati, i prekrila sam lice nekom čarapom ili možda gaćicama, bilo je teško razlučiti što je što, i rekla sam mu zavodničkim glasom, hrana neće pobjeći ali ja hoću, i on se počeo smijati kao da je to neka šala, ne shvaćajući prijetnju, i rekao je, ali uskoro će zatvoriti trgovinu a nemamo ni kruh, skočit ću na trenutak, a ti me možeš pričekati u koferu. I prije no što sam trepnula nestao je, a ja sam odmah izašla, najbolje da ga čekam u koferu, što on misli da sam ja, gumena pratilja neuspjelog mađioničara, i ne samo da sam izašla nego sam i počela vaditi iz kofera sve što sam bila spakirala s tolikim oduševljenjem, sve mi se odjednom činilo potpuno beznadno, i sve se rasulo po sobi, mrlje raskošne čipke na našem običnom, istrošenom namještaju, a onda sam ga ugledala iza sebe, kako tiho ulazi, praznih ruku, i upitala sam ga, onda, već su zatvorili trgovinu, a on je rekao, ne, nisam ni stigao do trgovine, shvatio sam da sam te možda povrijedio pa sam se vratio, i glas mu je bio bijedan, beživotan, nesretan. Pokušala sam se sjetiti je li bio takav i prije no što smo se sreli, ili je to zbog mene, ali nisam mogla znati, pa prije no što smo se sreli bilo je prije no što smo se sreli, i kad sam ga prvi put vidjela, na primjer, glas mu je bio tužan, a ja sam mislila da je to zato što mu je umrla mama, no onda je bio tužan a sada je bijedan, a jad i bijeda rastužuju više od tuge...”
“Njegova je ruka mirovala dolje na mom trbuhu, lijepa i tamna, i da sam tamo imala bebu, rekla bih mu neka osjeti kako se miče i držala bih je čvrsto, ali ovako, što mu zapravo imam reći, zaspao je kraj mene kao da sam mu žena od pamtivijeka, supruga sa stažem kraj koje se može umiriti nakon burnih telefonskih razgovora, i mislila sam o tome koliko je malo uloga na ovoj pozornici, koliko malo mogućnosti. Jednom je ovdje ležala Žozefin, danas sam to ja, sutra će biti Zečica, jučer je kraj mene spavao Joni, danas Arie, sutra netko drugi, toliko mnogo truda da bi se na kraju dobila više-manje ista stvar, i ispunilo me čuđenje ponad tuge, bešćutno čuđenje, kiselo, zbog svih onih budućih života koji me još očekuju, osjećala sam ih u trbuhu baš kao što se osjeća dijete, toliko mnogo novih života da bismo se na kraju našli na više-manje istome mjestu.”
Prva rečenica
“On nije moj otac, ni moja mati, zašto mi onda otvara vrata njihove kuće, svojim tijelom ispunjava uzak otvor, drži kvaku na vratima, i ja počinjem uzmicati, izgleda pogriješila sam kat, no urešena pločica uporno svjedoči da je to njihova kuća, ili bar da je bila, i pitam slabašnim glasom, što se dogodilo mojim roditeljima, a on širom otvara svoja velika usta, siva, ništa im se nije dogodilo, Jara, moje mu ime titra u ustima kao riba u mreži, i ja nahrupim unutra, ruka mi se protrlja o njegovu glatku hladnu ruku, prolazim kroz praznu dnevnu sobu, otvaram zatvorena vrata njihove spavaće sobe.”
Posljednja rečenica:
“Prvi put otkad je sve počelo dišem punim plućima, pužem prema blijedoj svjetiljci i sjedam pod nju, čuje se samo šapat listova kako se širi velikim dvoranama, i nastavljam tražiti sve dok ne spazim onu legendu, i znam da sam pronašla točno ono što sam trebala, legendu o svećenikovoj kćeri koja je prešla na drugu vjeru na večer Propasti, i otac ju je oplakivao sedam dana, i treći dan ona je došla k njemu i stala pred njega i rekla mu, oče, to sam učinila samo da spasim tvoju dušu, no on je odbio prekinuti korotu i suze su mu kapale sve dok nije umrla, a onda je prestao i presvukao se i zatražio kruha, i bila sam sigurna da sam već jednom čula tu legendu, prije mnogo godina, kad mi ju je mama čitala jedne večeri, dok nije bilo struje i svi troje sjedili smo uz jednu svijeću, a tata je rekao, zašto joj to pričaš, zar ne vidiš da je to pretužno.”
Post je objavljen 02.02.2010. u 13:38 sati.