Marketing
Homo duplex
Prošli sam puta završio s pitanjem zašto ogromna većina nas odgovorno pristupa temama koje su vezane uz našu neposrednu egzistenciju, a kada se radi o egzistencijalnim pitanjima naše zajednice, u jednakom postotku biramo biti pasivni promatrači. Tako stvarima kao što su primjerice, izbor škole/fakulteta, izbor radnog mjesta, odlazak u novu sredinu, izbor životnog partnera, izbor stana, vozila, kredita kojima ćemo sve to platiti, pristupamo trezveno razumski, važemo, raspitujemo se, informiramo, triput mjerimo jednom režemo...
Kada se radi o odlučivanju o budućnosti naše zajednice, a to su izbori, tada, odjednom kao da mnogi od nas postanu drugi ljudi. Sada mislim prvenstveno na one koji biraju ne birati. Takvi valjda misle da će se stvari riješiti same od sebe... Da će netko drugi umjesto njih odraditi posao koji treba napraviti za sve nas. Ali neće. Zamislite da vas netko postavi u komisiju u poduzeću koja treba zaposliti vašeg budućeg kolegu. Trudit ćete se. Neće vam biti svejedno tko će sutra raditi uz vas. Upoznat ćete kandidate, postavljat ćete im pitanja, imat ćete neko mišljenje o njima. A na izborima?
Najlakše je reći -- svi su oni isti, ja tu ne mogu ništa promijeniti -- što su dvije vrlo pogubne laži. Ponovo se ljudi prema politici postavljaju jedinstveno u odnosu na ostale stvari. Većina nas, čak i kada (mislimo da) nas nitko ne gleda, ne baca smeće po ulici, ne prazni pepeljare, ne krade po dućanima, počisti za sobom u WC-u, ne prolazi kroz crveno na semaforui.
A upravo čineći tako doprinosimo barem kakvom takvom redu. Upravo na taj način raste red, smanjuje se nered, jer potiče druge da se ponašaju ispravno. Zašto bi s politikom bilo drugačije?
Zajednički nazivnik za zadnja dva posta bio bi da velika većina današnjih ljudi sebe jednostavno ne može identificirati s politikom i političkim, što za posljedicu ima da nam jednostavno nije stalo. Mislim da što god si govorili i kako god se zavaravali, ljudima koji ne izlaze na izbore i koji ni na koji način ne participiraju u politici, jednostavno nije stalo. Mene je ta misao trgnula te neke suhoparne ljetne večeri 2009. godine.
A trebalo bi nam biti stalo. Jer radi se o nama. Niti o kome drugome. Sve dok ne shvaćamo da je "zajebat' zakon" kako kaže TBF zapravo piljenje grane na kojoj sjedimo nećemo se pomaknuti iz ove kaljuže ravnodušnosti.
Znate ono: "Prvo su došli po Židove..." a na kraju uvijek dođu po vas. Jučer su prosvjedovali studenti, ali ja nisam student. Danas prosvjeduju u Vlaškoj, ali ja nisam aktivist, sutra će prosjvedovati sindikati, ali ja nisam sindikat, i tako dok ne zaguzim negdje, ali onda nitko neće izać' za mene pred barikade.
Jedina alternativa ovakvom tmurnom scenariju je udruživanje u stranke. Za razliku od ad-hoc grupiranja grupacija (referendumi), one su trajnije. Za razliku od udruga, mogu ući u institucije koje odlučuju. Za razliku od interesnog udruživanja (studenti, sindikati...) pokrivaju puno veći spektar parcijalnih interesa i zastupa ih zajednički.
Znate kako se kaže zajedno smo jači. Nije to baš samo prazna parola.
Post je objavljen 31.01.2010. u 09:15 sati.