obicno sam tu, kada je vrhunac ili krah, kada se bas sve raspada, ili ne, ili au contraire, spaja...
ali sada, jednostavno jesam, tu. slusam radio i sjetim se tko sam nekad bila. sjetim se svih tih stvari koje su me brinule, i kako je lijepo bilo brinuti se o..konstruktivnim stvarima.. a ne operacijama, doktorima, seksu, i upisu na faks.
kako bi voljela opet biti tamo. u svojoj staroj sobi, sa starim namjestajem koji se raspada, sama, sama zauvijek. sa muzikom s kojom se mogu poistovjetiti, jer gle cuda, nisam jos otkrila zivcane slomove, nisam jos probala izolaciju od svijeta, nisam se jos navikla.. na sebe. otkrivam highlights and shadows takvog nacina zivota.
a sada.....sposobna sam razlikovati postovanje i divljenje, nostalgiju i zudnju, samocu i ljubav. sposobna sam zatomiti osjecaje, sposobna sam igrati prljavo, igrati hladno, i smijati se svemu sto sam postigla. i izgubila. i svima koji nisu.
okrutnost se pokazala kao jako korisna stvar.
sada vise nisam u toj svojoj djecjoj sobi. imam novi namjestaj, imam svoje ljubicaste zidove, imam bijeli namjestaj, i kozmeticki stolic. imam novi laptop i pano sa svim kartama sa koncerata da se mogu uvjeriti da sam iskoristila sve prilike. jer tomu zivot i sluzi, zar ne? imam novi laptop koji ne steka, imam novi fotic, i imam sve mogucnosti koje sam htjela. ali izgubila sam onu spontanost sebe.
mozda si ti...jer nemogu to biti ja, ja nemogu biti kriva za nista, pa, mozda si ti..taj koji me sputava.
tako hladan, dubokouman, sutljiv i nehajan.
i sve te moje pizdarije.....zapravo mi je..dosadno.
SEIZE THE DAY.
Post je objavljen 29.01.2010. u 22:08 sati.