Nutricionisti su prije x godina došli do zaključka da je hrana bogata proteinima životinjskog porijekla glavni uzročnik pretilosti i kardiovaskularnih bolesti. Savjetovali su ljudima da jedu manje mesa i mliječnih proizvoda. Međutim, onda se mesno mliječna industrija digla na noge, pa su ovi morali malo izmjeniti tezu tako da su sad na crnu listu stavili masnoće. Ljudima se preporučilo da i dalje jedu/piju meso i mliječne proizvode samo da biraju manje masne komade mesa i malomasne mliječne proizvode. Inače, nije dokazana povezanost prehrane bogate masnoćama (čak i onih "loših" zasićenih masnih kiselina) sa povećanjem masnoće i kolesterola u krvi.
Ovaj događaj je uvelike utjecao na današnju nutricionističku znanost. Ne priča se o hrani nego o nutrijentima jer se nijednu namirnicu ne smije proglasiti lošom. Ovisno o trenutnim trendovima namirnice se kemijskim putem prerađuju da ih se učini prihvatljivima. Na primjer, danas su u trendu omega-3 masne kiseline i trgovine su pune proizvoda na čijim deklaracijama stoji da su bogate omega-3 kiselinama. Svojevremeno (a u dobroj mjeri i danas) su masti bile na lošem glasu i police su se napunile proizvodima iz kojih je taj nutrijent kemijskim putem izvučen. Međutim hrana je puno više od zbroja nutrijenata. Izoliranjem određenog nutrijenta on može izgubiti svojstva koja mu se pripisuju. Postoji gomila kemikalija koje su u međusobnoj interakciji, a za koje nutricionistička znanost još ne zna ili im ne pridaje važnost. Kakve koristi ako je mlijeko obogaćeno D vitaminom ako tijelo taj umjetno dodani vitamin iz nekog razloga ne može apsorbirati (jer fali još nešto što bi potaklo absorpciju)?
Želja da se proizvede što više u što manje vremena je dovela do toga da hrana ima sve manje nutrijenata. Tlo je osiromašeno, a koriste se metode koje potiču ubrzano dozrijevanje koje ne daju biljci dovoljno vremena da apsorbira nutrijente iz ionako osiromašenog tla. To bi mogao biti jedan od razloga epidemije pretilosti. Možda tijelo šalje signal gladi sve dok ne dobije dovoljnu količinu određenog nutrijenta, a pošto je hrana sve siromašnija treba jesti sve više da bi se namirilo potrebe organizma. Žalosno je da ovakav scenarij odgovara prehrambenoj industriji. Što ljudi više jedu, njima prodaja ide bolje.
Ja ne jedem meso već 2.5 godine. Ne jedem ni ostalu hranu životinjskog porijekla osim u iznimnim prilikama kad nemam izbora, tako da nekad pojedem malo ribe, a ne bježim ni od kolača premda znam da u sastavu vjerojatno ima jaja. Ali u takvim situacijama se nađem jako rijetko, možda par puta godišnje. Nisam primjetio nikakav loš efekt kojeg bi mogao povezati s mojim načinom prehrane. S obzirom da konstantno testiram granice organizma sa 3-4 sata treninga dnevno uz puno radno vrijeme, a imam jak imunitet i brz oporavak nakon treninga rekao bi da sam pogodio s načinom prehrane. Ne treba prehranu izolirati kao jedini čimbenik dobrog imuniteta ili brzog oporavka, ali u svakom slučaju, prehrana mi sigurno nije ograničavajući faktor. Jedini nutrijent za kojeg tvrde da ga nema u biljnoj hrani je vitamin B12 (i to zbog osiromašenog tla). Međutim, o tom vitaminu se premalo zna. Neki znanstvenici tvrde da ga tijelo samo može sintentizirati, neki tvrde da ga se može naći u određenoj hrani biljnog porijekla (neke vrste algi, tempeh...), a dosta veliki broj ljudi pati od posljedica nedostatka tog vitamina iako konzumiraju meso i ostalu hranu životinjskog porijekla. Uzevši to u obzir postavlja se pitanje da li taj vitamin trebamo unositi prehranom ili je njegov nedostatak posljedica nemogućnosti organizma da ga proizvede uzrok čega bi onda trebalo tražiti u nečemu drugome?
Post je objavljen 27.01.2010. u 09:12 sati.