Marketing
IzPonova ...
Stari suri orao godinama živio na visokoj stijeni. Osjetio on da mu se primiče smrtna ura. Snažnim krikom pozva svoju djecu što življahu na stijenama podno njegove.
Kad se svi okupe pogleda on jednog po jednog orlića pa im veli:
"Hranio sam vas i podizao jer ste od malena bili kadri gledati sunce. Pustio sam da vaša braća i sestre koji nisu mogli podnositi njegov sjaj umru od gladi. Zato ste vi dostojni da letite na većim visinama od drugih ptica. Tko ne želi umrijeti neka se nikad ne približi vašem gnijezdu. Sve vas se životinje trebaju bojati a vi nikada nećete nikakvo zlo onome tko vas poštuje već ćete mu ostaviti da pojede ostatke vašeg plijena."
Tu malo zastane pa nastavi:
"Ja ću vas sada napustiti ali neću umrijeti ovdje u gnijezdu. Poletjet ću visoko i jošte više, dokle god me nose krila. Pružit ću se suncu kao da moram do njega. A njegove plamene zrake spržit će moje staro perje, strmoglavit ću se prema zemlji i past ću u vodu."
Orlići se na to uskomešaše ali ih orao prekine:
"Ali u toj vodi, čudom, rodit ću se ponovo, pomlađen i spreman na novi život. Takva je priroda orlova. To je naša sudbina."
Rekavši to suri orao poleti veličanstven i svečan oko stijene gdje su bila njegova djeca. Zatim se neočekivano vine u visinu, na sunce, spaliti već umorna stara krila.
Tog dana u gnijezdu na visokoj stijeni rodi se mali orlić ...
(gotovo)
Post je objavljen 18.01.2010. u 20:00 sati.