Ne znam tko se barem jednom nije suočio s tim krajnje neugodnim zadatkom preispitivanja greški u životu, svega pravog i krivog (jer, nema ništa teže nego priznati sam sebi da je jedini glavni i odgovorni krivac za sve loše ti osobno). A u tu kategoriju „krivog“ spadalo bi: padanje ispita jer je, eto, u subotu bio koncert koji se događa jednom u deset godina, odluka da ti ne treba kišobran iako vani komadi smeća plove nizvodno, pa se probudiš s upalom pluća, neodlazak na kavu iako te zove tip za kojim umireš dobre dvije godine...i slične gluposti koje svakodnevno svjesno radimo, i zbog kojih se onda dan kasnije jednako svjesno kajemo. No, postoji li među svim tim, „krivim“ odlukama i postupcima, i nešto „krivo“ što bi moglo biti „pravo“? Ne mislim pritom na slamanje desne ruke skakanjem s garaže jer je sutra test, a pas je pojeo pola knjige. Ne, to je jednostavno slaboumno. Ne, mislim na skok s litice u valove dok ti galebovi lete oko glave, iako znaš da ćeš se gadno opeći kad konačno dotakneš površinu mora, iako ćeš doživjeti temperaturni šok, ali želiš to zbog onih nevjerojatnih par sekundi leta u more, vjetra u kosi, šuma u ušima, onog nevjerojatnog osjećaja da bi mirne duše mogao odletjeti prema žarkom Suncu, osjećaja da si slobodan od svih briga, barijera u glavi, osjećaja nevjerojatne smirenosti, sreće, do te mjere da poželiš zagrliti izbezumljenog galeba pored sebe . To vrijedi jedne opekotine, zar ne?
No, to još uvijek nije ona prava strana krivog. Let u valove, treba dugo skupljati hrabrost, za kratkotrajan osjećaj ispunjenosti, sreće, nepobjedivosti. Što poslije? Probati još jednom? Drugi put nikad ne može oživiti onaj osjećaj svjesnog srljanja u nešto toliko prekrasno, a opet toliko nepoznato. I možemo skakati koliko hoćemo, ali ubrzo nestane sva čarolija, i pogled na Sunčeve zrake dok probadaju kapljice vode više ne budi onaj osjećaj ushićenosti, divljenja prema jednostavnoj, a opet veličanstvenoj kreaciji prirode. Javlja se samo osjećaj praznine, i pomisao: „Sve je to već viđeno.“
Ali, što ako sletiš pored osobe zbog koje bi se naglavce bacio niz istu tu liticu, ali bez ijedne kapi vode, koja bi ublažila pad? Što ako te čeka osoba zbog koje bi razmaknuo oceane, pogasio zvijezde na nebu, privukao Mjesec, dao život za jedan osmijeh? I, što ako je ta osoba potpuno kriva za tebe?
Postoje li uopće takve ljubavi, ili je i to, baš kao i sama ljubav, samo ljudska izmišljotina kako bi se nesretne duše postajale još nesretnije jer ne mogu pronaći svoj zadnji dio slagalice, dio koji će upotpuniti sliku savršenstva? Ne znam, ali vjerujem da postoji jer moram vjerovati, inače mogu već sad odustati od života. Ali, nešto puzdano znam. Srodne duše nisu nikakva izmišljotina. Koliko god nerealno, djetinjasto, i u krajnju ruku blesavo zvučalo, istina je. Svatko duša na svijetu ima svoj drugi dio, dio s kojim, kad se konačno ujedine, čini potpuno novi kozmos. Ona osoba o kojoj sve znaš, iako ju ne poznaješ, osoba s kojom dijeliš interese, strasti, čije kretnje vidiš jasno iako nije kraj tebe, čije reakcije možeš predvidjeti, čije strahove razumiješ i znaš ih odagnati, čiji dodir možeš osjetiti... Mogu vas dijeliti kontinenti, ali svemir će se pobrinuti da se vas dvoje prije ili kasnije sretnete. Ali, svemir ne bi bio svemir kad se ne bi malo poigrao. Gotovo bez iznimke vaše savršenstvo ima neku manu, jednako kao što ruža ima trnje, samo kako bi svemir pokazao da savršenstvo, koliko god ga sanjali i priželjkivali, ne postoji. „Mana“ je najčešće...pa...nazovimo to banalna, neuobičajena, iritantna, glupa, postoji milijun različitih naziva, i svaka je od tih milijun karakteristika. A najgora od svih jest što je nepromjenjiva, bez obzira na sve korake koje poduzmemo, okrenemo nebo i zemlju da ju promijenimo, i upravo ta odsutnost bilo kakvog postupka koja bi mogla ukloniti i tu posljednju prepreku izaziva takav osjećaj bespomoćnosti do te mjere da boli i fizički i psihički. I sad se ponovno nalazimo pred beskrajno širokom lepezom mogućnosti: ili je srodna duša Hare Krišna, ili Bantu crnac iz kamene kolibice negdje usred Zimbabvea, ili...ah, tako omiljena tema dežurnih dušebrižnika, ili je dvadeset godina stariji.
I, što sad? Antoine de Saint Exupery je rekao da se samo srcem dobro vidi, jer oči ne mogu vidjeti ono nevidljivo. I srce vidi ono nevidljivo, srce zna da bolja osoba ne postoji, srce zna da ne postoji ispravnija osoba s kojom možeš dijeliti život, ali razum...razum je već druga priča. Razum je onaj neizmjerno naporan glas negdje u bespućima lubanje, koji u nekom trenutku mora ubaciti crv sumnje, koji je u stanju razrušiti i najčvršće temelje, jer, ono u što srce bezuvjetno vjeruje i zna, razum mora preispitivati i dokazivati kako bi stekao neku, samo njemu poznatu i potrebnu sigurnost. I na kraju, neizbježno, i srce počne sumnjati, i srce se lagano prazni, steže se, opterećuje, razum je iscrpljen, kao da se u glavi nalazi crna rupa koja će usisati i najmanji trag bilo kakve razumne primisli, što znači da od rješenja ništa. I sati promišljanja, sjedenja, nadanja, plakanja, lupanja glavom o zid, ne mogu pomoći. A najgora od svih tih stvari je matematika. Tko bi pomislio da bi jedan prokleti, bezvezni, ništavni broj, mogao izazvati takav razdor.
I što da sad jedan jadan, izmoren, mali, bespomoćni um radi? Da li da nastavi kalkulirati i na kraju se dovede do ludila računicama, dopuštati podsvijesti da stalno ubacuje primjedbe koje pojačavaju ionako prejaku svijest o razlici, ili poslati kvragu i svijest i podsvijest, predrasude okoline, neumorni razum i njegove crve, i jednostavno se prepustiti njemu, njegovim rukama, i zaboraviti na broj koji vas razdvaja. Jer, vi ste stvoreni jedno za drugo. Vi poznajete ono drugo bolje od samoga sebe. Vi osjećate kad s njim nešto nije u redu, i prije nego progovori. Vi ste dvije strane istog zrcala.
Ima li u tom slučaju veze ako je on Bantu crnac, ili dvadeset godina stariji? Svi velikani književnosti, filozofije i drugih grana naučavaju da ljubav ne poznaje granice, ni prostorne, ni vremenske. No, očito poznaje one umne, ili je to samo ograničenost ljudskog uma, koji ne zna ne razmišljati, koji se ne zna prepustiti jer to znači izbjeći sigurnom, čvrstom tlu jasnih dokaza i jednostavno vjerovati. Zašto je tako teško vjerovati? Zašto je tek sad postalo teško nastaviti vjerovati da bi sve moglo biti dobro, bez obzira na taj broj? Znači li to da srce počinje puštati? Nadam se da ne. Jer, takva osoba je ono savršeno krivo što svakome treba, i što svatko ima. Stoji ti na putu, neizbježno, jednom je moraš sresti. A onda kad ju sretneš, možeš ju zaobići, možeš ju pregaziti, a možeš ju povesti sa sobom. I nema veće želje od želje da svoje krivo savršenstvo povede sa sobom na ostatak puta, u bilo kojem obliku, makar kao prijatelja. Nekad je samo potreban netko tko nas razumije do kraja, a da pritom ulogu ne igra da li nas kuje u zvijezde ili ne. I opet, kad se sve uzme u obzir, opet je teško napraviti taj posljednji korak: koraknuti prema njemu, uhvatiti ga za ruku i okrenuti se prema ostatku puta. Ne morau vas čak ni dijeliti kontinenti, tisuće kilometara. Najčešće ste udaljeni jedan telefonski poziv. Ali, i to je teško. A zašto, tko to zna? Možda zato što razum neprestano ubacuje brojku u misli? Možda iz čiste zbrkanosti, straha da ćeš nakon dugo vremena otkriti da si zapravo cijelo vrijeme u zabludi, da osjećaji počinju nestajati?
Možda je najbolje prestati odupirati se svemiru i pustiti ga da radi svoj posao. Na kraju krajeva, zato i postoji; više sile još uvijek nisu u ljudskoj nadležnosti. Jednostavno se prepustiti, vjerovati da će na kraju dobro odraditi svoj posao, da će srce na kraju uspjeti pobijediti broj. Ipak je to samo jedan glupi broj.
A moja savršeno kriva osoba? Nadam se da će uskoro shvatiti ovo što se meni petlja po mislima, nadam se da će ovo vidjeti, nasmiješiti se, i onda me uvjeriti da je sva moja briga samo to: običan glupi broj.
- ovo je napisala moja prijateljica Dora... uzela sam joj tekst jer me se istinski dojmio. Savršeno je napisala... Nadam se da će jednog dana onaj kome je to namijenjeno to i pročitati... =)
Post je objavljen 16.01.2010. u 00:32 sati.