Kad bi mogao da te ne spominjem,
da zatajim; gledajući zvijezde
sjaj očiju koji poznam, žmirenjem.
Da zaboravim gdje se misli gnijezde.
A uzdah što ga često vjetru dajem;
jer srce samo takvu ljubav znade
pa ga i spomen bode oštrim trnjem.
Da su mi misli bez ijedne nade.
Cvijeće razasuto po livadi
s obronka potočić što žubori
i puteljak vijugavi u sjeni
one lipe, zarobljene u zjeni;
oh, kada bi nestali ti prizori
ne bi oči sad bile vodopadi.
.............................................
Post je objavljen 15.01.2010. u 21:38 sati.