Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/catvulgaris

Marketing

Deh Yah Pon Di Gully Side - Jamajka

I naravno opet nisam realizirala vlastite blogerske planove, ali evo sad nešto friško. Mislim da sad dok sam pod utjecajem žestokog jet laga imam optimalnu dozu delirija i muza da nesto nakucam.

Ooo Jamajka Jamajka!

Od svih mojih putovanja mislim da je posjet Jamajci najvise nadišao moja očekivanja, a i ujedno najviše bio totalno kako sam si zamislila. Znam, ovo je malo oksimoronska izjava, ali pokušat ću objasnit. Prije neke 3 godine kada bi mi netko rekao Jamajka pomislila bih: Bob Marley. Prije nešto manje od 3 godine pročitala sam prvi mail od nekog sa Jamajke- moje Suzi. Mail u kojemu piše kako je baš kišna sezona i da ih muče uragani i da je kriza. Čitala sam taj mail pokušavavajući si zamisliti tu neku Suzi Jamajčanku kako tone u nekoj poplavi. Sve bez puno uspjeha. Jamajka mi je bila daleka i nepoznata baš kao i pomisao na to da će mi neka Jamajčanka biti potpora u smijehu i plakanju u spačkama i učenju i svim drugim životnim radostima i boljkama od koji mjesec nakon toga, pa nadam se zauvijek.

Nisam tada, prije 3 godine, mogla niti percipirati da bih mogla doći do zaključka da su Jamajka i Balkan povijesno povezani. Naime, moja stručna teorija je da se Jamajka uslijed pomicanja tektonskih ploča jedno 797BC odlijepila i odplutala van iz sredozemnog mora u Atlanski ocean i ukorijenila se tamo negdje u dalekim Karibima. Nisam također mogla ni zamisliti da će neka jamajčanka imena Suzi potvrditi moju znanstvenu teoriju još jačom teorijom da otoci samo plutaju i usidreni su za dno mora korijenjem od drveča koje raste na otoku.

Ali eto kako su se našle srodne duše sa Balkan i Jamajke, kako je počelo jedno divno prijateljstvo, tako je i počelo doba mog googlanja Jamajke. Otkrila sam tako da je to zemlja sa preko 1000 ubojstava godišnje (1680 u 2009.) koja već godinama drži vodeća mjesta na rang listi zemalja sa najviše ubojstava po glavi stanovnika. Ponekad je 3., ponekad je 1., ali uglavnom je tu negdje. Otkrila sam da je to zemlja prave tropske klime, sa 93% stanovništva afričkog porijekla i sa jako dobrom kavom.

I tako nekako sam došla sa guglanjima i do 2009. godine kada sam izguglala i svoj jack pot- povratnu avionsku kartu Atlanta -Kingston. I da se vratim na ona početna očekivana i neočekivana očekivanja. Zamislila sam si puno tuluma sa puno bandi i opasnih četvrti, sa puno turista i sa puno sirotinje. I tako nekako je bilo- osim šta turista i nisam vidjela baš puno (osim na Dunns River Falls-u i području Montego Bay- Ochos Rios), osim šta je bilo opasnijih četvrti nego sam si to uopće mogla percipirati i osim šta su partiji bili puno drugačiji neog u mojoj glavi i šta je sve bilo iza rešetaka.



Pa krenimo redom. Došla sam u utorak popodne i odmah po silasku sa aviona osjetila Jamajku. Uletili smo u prometni kaos Kingstona, umalo se par puta sudarili uz povike bombaclat! koji su zapravo nelegalni i prvo se zaputili u pekaru. Pekara je priča za sebe- 3m rešetke koje otvara kvazi security da uđemo u dvorište pekare. Prodavačica iza nova dva seta rešetki i sve to da bi kuhili sendviče sa sirom. Ja debelo prekuhana u odjeći iz Atlante gledam i ne razumijem i sama se sebi činim bedastom- pa halo ekipa, ovo je neka jadna pekara u sumnjivoj četvrti čemu security?!:)

I naravno ujedno sam znala i sama da sam naivna. Suzi mi mrtvo hladno odgovara: Mmm ne znam, ma valjda su imali pljačku friško. Nakon pekare banka- zmazana djeca trče uokolo i skaču po stolcima u čekaoni. Jedan od njih uporno ćakula samnom na patois-u, a ja mu se samo smješkam. Baš kao i liku nakon toga u drugoj "pečenjari" di smo navratili po moj prvi pravi jamajčanski patty. Njega sam samo razumjela da ponavlja kako sam soo beautiful. Živijeli ego tripovi!

Konačno dolazimo u stan mojih dragih domaćina Suzi i Iana. I opet ono šta me bode u oči i šta će me bost sve do kraja mog posjeta- rešetke. Rešetke na prozorima, na vratima, na terasi, na balkonu, na gornjem katu, na donjem katu, na dvorištu. Ukratko- sve je iza rešetaka. Meni koja sam odrasla u Velikoj gorici di je normlano da djeca ostaju na ulici i nakon pada mraka, pojam života iza rešetaka djelije poprilično tmurno. Naravno to se tamo ne osjeti. Kako su mi rekli- u dobrim i bogatim četvrtima i nema baš kriminala, ali ne imati rešetke znači ostaviti pozivnicu- uđi!



Nakon tuširanja i raspremanja slijedi prvo čekanje i kašnjenje. Trebali smo oko 5pm krenuti prema sjevernoj obali i tamo se naći sa prijateljima koji posjeduju staro apartmansko naselje i 2 mala hotela. Ian, koji se bavi autima (utrke, popravci i šta ja znam šta) pojavljuje se doma tek iza 7 te smo oko 8 krenuli. E to je bio doživljaj brzih i žestokih. Njegov nabrijani subaru sa kojejakvim boosterima, sa namjerno potrganim mjeračom brzine proletio je preko otoka. Kaže da trkači ne žele znat koliko brzo voze da ne bi usporili od straha. Zanimljiva logika, zar ne?:) Ja sam inače totalni kronični bljuvator kada je riječ o zavojima i brdima. Izgleda da je lijek protiv bljuvitisa ekstremna brzina, suicidalno prestizanje, otvoreni prozori i glasno roktanje motora uz toksične miomirise niskooktanskog benzina.



Tako smo se bez mog bljuvanja uz veliku dozu adrenalina i nezaustavljivo pitanje na repeat u gavi: Zašto o zašto nema pojasa na zadnjem sjedalu?!?! došli u Discovery Bay u taj hotelčić na moru koji smo imali samo za sebe. Ako neko ima para prodaju sve za nekih 200 000$ :) Negdje usput smo stali u Scotchies-u na jerk chickenu, svinjskoj kobasici koja nema veze sa našim kobasama i bolesno je dobra i ljuta, na kokosovoj vodi, breadfruitu i festivalu. Zovite me neukom, ali ja sam sve ove godine živjela u uvjerenju da kad rastvoriš kokos u njemu je kokosovo mlijeko, a ne kokosova voda! Eto, svaki dan nešto novo!:) Breadfruit je upravo šta mu i ime kaže krušna-voćka:) Voće- a kruh!:) A festival je neko slatkasto fino pecivo.



U Discovery Bay-u uživanje na terasi...



Iduće jutro pravac turistička destinacija Dunn's River Falls. Predivni vodopad koji se slijeva u more, a po kojemu se može penjati. Hrpetina turista se istovremeno penje po slapu i mahnito dere prema uputama voditelja. All the boys say Ho ho ho, all the girls say Hi hi hi. A mi im se iza leđa smjemo:) Ko voli nek izvoli. ali meni takav pojam posjeta nekom mjestu ubija cijelu poantu.Bez obzira na gomilu razularenih turista, ovo mjesto se isplati posjetiti jer uz prisilno filtriranje stotine ljudi, dunn's river falls postaje čarobno mjesto apsolutne ljepote.





Nakon cijelog dana plaže navečer idemo u drugi apartman na moru Salem (Runaway Bay) u kojemu sam na ne baš najbolji način stekla još jendno autentično iskustvo. Ian je naime propao kroz stakleni stolić i uspio si rasjeći cijelu podlakticu te smo završili u bolnici. Vožnja do bolnice je opet značila gledanje smrti u oči uz sumanutu vožnju moje drage uspaničene prijateljice u novom Swiftu njene druge prijateljice koji baš i neće povuć, a on uporno prestiže. Ja sa zadnjeg sjedala držim kompresiju ručnikom na ranu Ianu na prvom sjedalu, a Suzi uporno uletava u škare. Konačno stižemo do bolnice di opet prolazimo 2 stupnja rešetki. Suzi uletava kroz 2 rešetke sa ianom u bolnicu, a ja ostajem sama u novom Swiftu čiju sam vlasnicu upoznala par sati ranije, sa volanom na krivoj strani koji je usto automatik. Stojim na prilazu hitne, hitna mi se približava iza leđa, sa desne strane mi je zid, kao i par metara ispred a ja ne znam ni krenut:)

Iako sam vozila autoamtike nisam htjela riskirat da zabijem novi swift čiju sam vlasnicu netom upoznala u neki zid il još bolje hitnu iza mene, vičem kroz prozor jednom od čuvara ulaza u bolnicu- Mister Mister. whic lettter is to drive? Mogu si samo mislit šta mu je prošlo kroz glavu kad je tu istu glavu gurno kroz prozor da mi da upute. Bjelkinja sa čudnim naglaskom, sjedi u autu iz kojeg je upravo izletio krvavi momak i pita u koje slovo da stavi mjenjač da krene.

Nakon toga jendo 2.5h bolnice. Kako mi je drago bilo da nisu mene šivali. Nakon svih iskustava sa hrvatskim bolnicama, po prvi puta ih počinjem cijeniti.

Nakon ove duge i krvave noći idući dan povratak na jug u Kingston. Stara godina. Jedna razrezana ruka, jedan razbijeni stol, i nekoliko suicidalnih vožnji a sve u manje od 2 dana. Rekla bih- autentičan doživljaj!:) Stara godina za moje jamajčanske prijateljice znači neizostavan posjet svim mogućim salonima za uljepšavanje uz dodatno uljepšavanje kod kuće. I naravno opet kasnimo. Ne samo da nismo stigli kod Lise prije kretanja na party nego smo zakasnili i na Novu godinu:) To je definitivno jedno novo iskustvo:) Činilo mi se kao da je pola Kingstona u ponoć bilo na ulici u uatima u krkljancima na putu prema jednom od stotina party-ja.

Nikada se nisam osjećala tako bijelo. Mislim da mi je ovo iskustvo stvarno stavilo stvari u neku novu perspektivu. Tu dolazi onaj dio nadilaženja svega šta sam prije mogla percipirati.

Ok umor me hvata- a jesam se raspisala. Nova je bila super. Nakon toga dnevni posjet u Lime Cay- mali otočić jugo-istočno od Kingstona. Hrpa lokalaca, niko ne pliva. Oni samo uđu u plićak, uglavnom sa cugom u ruci, i brčkaju se. Kad si u Rimu.. tako sam i ja onda naranvo.. Predivan dan, čak sam i ja bela malo pocrnila:) naravno i dalje sam sjajlia u mraku, to je neizbježno.



Posjetili smo i dva park u Kingstonu- Emncipation Park je jako lijepo uređen. i osim up-towna meni najljepši dio Kingstona. Preko dana je ful siguran, preko noći upitno. Nitko od ljudi koje sam upoznala nije to ni pokušao ispitati.




Drugi park downtown-u Heroes Circle je druga priča. Kao prvo, naravno opet smo kasnili te se idejno popodnevni siguran posjet tome parku pretvorio u zonu sumraka. Doslovno u sumrak smo krenuli tamo i prvo je Ian htio prečati kroz getto na užas Suzi, a moram priznat i mene oblio znoj. Na kraju smo ipak išli normalnim putem i došli tamo kad su vojnici u ful bojnoj spremi sa strojnicama i svime inime upravo rastjerali i zadnju dječurliju iz parka.



Njih 6 nas pušta u park uz objašnjenje mojih prijatelja kako bi ja htjela razgledati park- nije trebalo objašnjavat da posjećujem iz daleka:) U Heroes Circle-u je somenik nanny Maroona koji je napravio Suzin ujak.



Park je lijep, u sumrak i romantičan- ali romantika pada u vodu uz pogled na praznilo, strojnice, i mrak koji brzo pada na obližnje noću divlje ulice.



Naučila sam par zanimljivih stvari:
1. Uvjerili su me da je vjerojatnost da me neko upuca jako mala čak i da uđem u getto. kažu- oni se ubijaju međusobno, tebe bi samo možda opljačkali i vjerojatno silovali. SAMO?!:)) samo prenosim šta su mi prijatelji rekli
2. Kroz geto je ok prolazid danju, naranvo u autu i naravno bez zasutavljanja
3. Bolje je voziti egzotičan auto nego neki lagano uklopljiv mitsubishi lancer- trvrde mi da vođe bandi i sl. biraju neprimjetne aute da ih se što teže može prepozat i likvidirat. Ako se pojaviš u egzotičnom autu, znat će da si neko sasvim lijevi i najvjerojatnije ti neće ništa. ian se relativno često proveze kroz takve dijelove i još uvijek je ok:)
4. Kad se vozis kroz geto imas sve prozore spustene da te vide unutra. Opet kontra mom intuitivnom porivu da sve zatovorim. Oni te žele vidjeti i žele vidjeti da ti nemaš pištolj uperen u njihovu glavu.

Siromašne četvrti kraj bogatih, neostvarena ideja metropolskog downtowna sa shopping zonom, rešetke i puno zabave. Jamajka će mi ostati u sjećanju kao zemlja u kojoj bi mi bio pravi izazov živjeti. Uz nadu za skori ponovni posjet ovoj egzotičnoj zemlji tamo negdje iza rešetaka...Pozdravljm vas jer sam previše napisala!:)



I na kraju veliko hvala mojim domaćinima Suzi i Ianu i svim njihovim prijateljima i rodbini koji su me ugostili, udomili i omogućili da imam truly authentic experience:) Wagguan!



Post je objavljen 14.01.2010. u 19:55 sati.