To nisam ja ,
skrivena iza ovih riječi što
pjesmom volim zvati.
Dok mržnjom punim dušu,
zbog uvreda i boli,
moj ego se diže visoko
obeshrabren,
težim ka boljem svijetu,
a hranim se bolom.
To nisam ja!
Zatvorena u svoje okove,
poletjeti ne mogu,
pad još uvijek boli.
Letjeti ne mogu
izgleda?
Kao dijete kišobran
bih otvorila
i bacala se slobodno ,
vjerovala da mogu poletjeti
iznad krovova,
da dokažem mami da sam posebna.
To sam bila ja!
A,sad kišobran je za kišu,
da ne pokisnem,razbolim se,
da mi ne pokvari frizuru,
sad znam to.
Ne otvaraj ga uzalud
dozvati ćeš kišu.
Da li sad više znam?
Letjeti ne mogu ,
biti svoja,
slobodna,
biti ja-ne mogu.
To znam!
Riječi moje koje
pjesmom volim zvati,
izlizaše se lagano,
jeftinoj patetitici,
mom kukavičluku
sluge ne žele biti.
Jer to nisam ja,
skrivena iza riječi
što pjesmom volim zvati.
Post je objavljen 14.01.2010. u 18:14 sati.