Marketing
Razmatranje uz mob
A idemo i večeras (srijeda) o nečemu, nakon sadržajnog dana i dragih susreta sa subraćom isusovcima. Idemo možda upravo o tome kako je važno (ma to je bitna stvar) nečiji biti, nekome pripadati. Ok, nemam obitelji, nemam rodbine, braće i sestara, ni oca ni majke - ali imam subraću. Imam ono što sam odabrao da bude moje. Mogu reći da je zbilja moje ono što odaberem sam. Nema ti puno koristi ako imaš tek krvno srodstvo. Oni te vole i prihvaćaju tek po inerciji. I zbilja je tužno kad spoznaš da su ti 'moji' u stvari sa navodnicima moji. Tužno je kad postaneš žrtva ljubavi takvih koji te 'vole' po inerciji. Vidiš, u tome je ljepota redovničkog života. Sam odabireš tko će biti tvoj (bez navodnika tvoj). Dobro, valja priznati da imaš i svoje krvno srodstvo. Ali to su ti braća i sestre kao i svi drugi. I upravo zato mogu te stići problemi. Recimo, ok tebi je jasno da je tvoja rođena sestra jedna od mnogih sestara u Kristu. Ali pazi, što ako ona to ne doživljava tako nego te uvijek drži za svoga bracu. To što si redovnik nju se ne tiće. Za nju si to kao po zanimanju. Ali isto moram reći, takve osobe koje te svojataju, su tužni slučajevi. Razotkrivaju da zapravo nemaju nikoga svoga. Definitivno, sretan sam i ostvaren čovjek jer imam svoju redovničku obitelj, svoje isusovce koji su jako normalni i koji me zaista vole.
Post je objavljen 14.01.2010. u 09:45 sati.