Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/qaya

Marketing

Propuštena bajka


Sve se tako zbilo radi Katice. Radi njen magličavosti, raspršenosti u zbilji. Nedovoljne koncentracije njenih misli u izrečenom. Nesposobnosti da objasni svoje ne. Katica zvana celofan. Nedovoljnog samopoštovanja zavijenog u samo opravdavajuću životnu devizu, želju da bude ''dobra'':
''… meni ne znači, njemu znači, pa što me košta da mu udovoljim. Bar će jedan biti sretan. Ne nužno ja.''…
A osim toga Katica voli velnes. I safire. Mada nikad ne nosi prstenje.
I sad, laž bi bila da ju je bilo teško nagovoriti na romantičan vikend.
''Meni je stalo. Volim te.''-on
''Al ja ne volim tebe...''-Katica
''Mrziš me?''
''Ma, jebagapatak, ne...naravno da ne...bio si dobar prema meni...''
''Onda sam ti drag?''
''Pa ,da, jesi...drag mi jesi...''
''I kaj ti je onda tak teško da me učiniš sretnim?'' (ovo je već bio atak na Katičino mišljenje o vlastitoj dobroti)
''Pa nije mi teško, ali...''
''Osim toga imaju krasan velness...''
I to je bio konačan udarac. Dip impakt. Jesam vam rekla da Katica ne zna reći ne? Pogotovo prčkanju po vlastitom tijelu. Ne nužno seksu. Recimo čoškanju po leđima dok ne upadne u san.
''Isusek, kak vam je tu lepo…''
Katica se ogledavala po ovećoj prostoriji u kojoj je bila smještena finska sauna, za dvoje, turska sauna, za dvoje, masažna kada, za dvoje, dva stola za masažu, kromoterapija, strop osut zvijezdama, upaljene mirisne lučkice posvuda, svemirska muzika, polumrak i…šampanjac. Sve samo za nas slijedeća tri sata.
''Još da smo dvadeset godina mlađi…'' slijedi težak, nostalgičan uzdah.
''Eh, da ste 20 godina mlađi ne bi si ovo mogli priuštiti… '' odgovori mladolika maserka, tješiteljica ocvalih tijela i ostarjelih duša.
I sve u svemu bilo je krasno. Do večere. Pardon, nakon večere. I večera je bila krasna.
Inzistirao je na lijepoj odjeći. Obukao je odijelo, ja haljinu, jednu iz prethodnog, davnog, luksuznog života. Dobro je izgledao, nekako svečano. Ja sebi nisam bila lijepa, kao i obično. Ali nisam se ni potrudila. Nije mi to bilo važno. Nisam shvaćala važnost trenutka.
''Prekrasna si…'' vidio je drugu mene, onu koja je skrivena od mojih očiju.
Nije me uspio uvjeriti, kao što vas ne uspijevaju uvjeriti osobe koje držite ''for granted'' kak bi englezi rekli . Za gotovo. U oholosti koju vam, paradoksalno, baš oni koji vas ljube a vi njih ne, daju.
Restoran je bio ispunjen ljudima i cvijećem. Tihi žamor, poput rominjanja kiše po prozoru, djelovao nekako prisno, ugodno, intimno.
Katica se zajebavala, skretala bilo kakve osobne rečenice na opće. O važnim stvarima, o ulju od koštice grožđa kojima su ih masirali, o bjelini hotelskih ručnika. O susjedi koja je dobila rak debelog crijeva. O stomi na stjenci njenog trbuha. Fuj! Ali atmosfera je bila prijeteća…Nešto nije bilo u redu. Ne po njenom.
''Konobar, jel tu ima još koja svijeća…''
Svijeća stigne brzo, značajno se smiješeći .
''Ima, ima…mora biti kad se otvaraju pokloni…'' reče konobar istovremeno sa pojavom kutije, koja je brzinom svjetlosti klizila prema meni.
Možda se Katici samo učinilo ali kao da je nastao tajac. Ili je on bio samo u njenoj glavi. Prije sirene za uzbunu.
''Kutija je velika…vjerojatno je narukvica…'' olakšanje od te pomisli gotovo je razveseli.
Zalud. Unutra je bila jedna manja, pa još jedna manja pa….
I jbga onda su slijedile one riječi iz filmova.
Grlo joj se stislo. Pogledala je u njegove raznježene, drage, iskrene oči. U zvijezde u njima. U svemir koji joj je nudio. Gledala je u njima sebe, najdragocjenije biće na svijetu. Sebe onakvom kakva nije.
''Khm...malo mi je preveliki...jelda?'' radila je ono što najbolje zna. Mijenjala temu.
''A koji su ovi drugi kamenčići? Safiri? Eeetooo...paše mi na srednji prst…''
Nije samo njegov pogled počivao na njoj. Bilo je pogleda, onako ispod oka i po njenim leđima, i sa strane. Onih radoznalih.
''Ma znaš da ja moram često prati ruke…''
Svemir se u njegovim očima pretvarao u crnu rupu, gutajući sjaj zvijezda.
''Ostavi ga malo na ruci…'' samo je rekao.
Onda su pričali o karatima, dijamantima, kraljevskim krunama, safirima, vjeri, muslimanima, Sanaderu…
Ujutro je Katica skinula prsten sa ruke. Bale celofana su počele obavijati ono što želi reći. Ali ne, sad je dosta.
Reći nekom da ga ne voliš ali da ti je drag ne znači da si se izvukla. Da ga nisi povrijedila. Jer jesi. Nadom koju je iščitao iz tih riječi.
I zato, stavljajući prsten u kutijicu, predajući ga u njegove ruke, smanjujući se na moguću veličinu bezvrijednosti, rekla je:
''Ne.''



PS. Ak to pogledamo s Katičine strane reklo bi se da je sve dobro završilo. I da joj je na kraju krajeva uspjelo da bar jednu noć u svom životu bude zaručena. A još nema ni pola stoljeća. Dakle prošlu će godinu svakako pamtit. A što više godina pamtiš to ti se život čini bogatiji.


PS. Ak to pogledamo s njegove strane, kutijica je u ladici, i ne, ne će otići iz njenog života tako dugo dok mu ne veli da voli drugog…tako je rekao...
A Katica ne laže…


Post je objavljen 12.01.2010. u 11:49 sati.