Danas sam tužna. Sigurno i ne vidiš moje lice
kako iza prašnjavih zavjesa baca osmjehe na ulicu,
djeci koja se igraju skrivača i dozivlju živote.
Nekada iste,naše, zaboravljene i odbačene jednoga dana
kada smo odlučili odrasti. Ili bar pokušavali.
Ne volim ovu dozu ozbiljnosti koju svake večeri
moram ubrizgavati u srce da bih ujutro mogla funkcionirati.
Ponekad sam sjetna. I ne ispunjavaju me
sve semantičke kombinacije koje pokušavaš izreći
u nadi za gramatičkim smislom.
Jer si onaj u duši već odavno izgubio,
u nekim bestselerima promašenih materijalista.
A ne želiš priznati da smo samo dva slova
u riječima bez smisla.Imalo.
I opet bih bila indiferentna, tisuću puta.
I voljela samo mjesec i zvijezde.
I stavljala bliskosti u šalice plave.
Da ih podijelim ponekad sa ljudima sanjarskim.
I ne bi me boljelo. Nikada.
Sutra ću biti bezbrižna.
I mirisati ljetima poznatim.
A danas sam malo tužna.
Pogledaj platno iza nas.
Ne vidiš.
To neke neznalice pokušavaju pričati o životu.
Samo zato jer misle da smo svi crno bijela fotografija.
Ja bih ti jednom htjela pokloniti bojanku i olovke šarene.
Ne shvaćaš.
Prestajem.
Nestajemo.
Ostajem.
U igrama žmurice
Post je objavljen 11.01.2010. u 22:01 sati.