Marketing
----- Original Message -----
To: luka.rada@zg.htnet.hr
Sent: Friday, January 08, 2010 2:12 AM
Mir i dobro...
Pater Luka, moj mail nece biti klasicno pitanje i ne ocekujem konkretan odgovor, vec zelim s vama podijeliti svoju pricu i samo cuti vas osvrt, komentar, ili bilo sto... Zaista mi je potrebam pogled jednog svecenika na sve ovo. Imam 20 godina i studentica sam. Do prije 4 godine moja vjera je bila cisto stvar tradicije, a odlazak na mise nije bio redovit. Jednostavno, nisam zivjela vjeru, iako je moja obitelj katolicka a brat i ja imamo sve sakramente. Sa 17 godina u mom se zivotu dogodio preokret, krenula sam u jednu zajednicu, upoznala prekrasne ljude i zapocela zivjeti vjeru, svim srcem. Tada sam vec godinu dana bila u vezi s jednim deckom. No on je ateist. Znam da ce zvucati cudno ali nismo spavali zajedno u tih prvih godinu dana, a cak niti do danas, iako smo jos zajedno, uz nekoliko manjih prekida. Ja sam sve vise napredovala u vjeru, upoznavala prijatelje slicne sebi, provodila vrijeme s njima na susretima i kuci se vracala zaista radosna. Uvijek sam zeljela decka povuci sa sobom da i on zivi vjeru samnom, ali kako on nije niti krsten, nikada nije upoznao Boga i jednostavno ne vjeruje u Njega. Moj zivot mu je prekrasan, uvijek rado slusa kada se vratim sa susreta ali nikada ne zeli sudjelovati. Jednom mi je jasno rekao da ne vjeruje u Bog i da nikada nece, da ga ne pokusavam vise obratiti. Ali da mene voli, voli me. To jako dobro znam. Toliko vremena je samnom i nikada me nije ucijenjivao da zeli spavati samnom ili slicno. Nije me nikada prevario, uvijek je bio tu za mene, moje dileme, premisljanja, bolest. Bas uvijek je sebe stavljao u sluzbu meni. A ja...volim ga, ali osjecam da mi fali nesto. Fali mi povezanost u Kristu izmedu nas. Fali mi zajednicka molitva, odlazak na misu..Zelim se vjencati u crkvi a znam da s njim to necu moci, iako je on rekao da ako bi imali djece odgajali bi ih u katoličkoj vjeri, tj ja bi ih odgajala. Jako sam vezana za njega, najbolji mi je prijatelj, najbolja osoba koju poznajem. Ali ubija me to sto nije vjernik. Znam da se pitate kako si si dopustila vezu od 4 godine s nevjernikom ako ti toliko smeta? Ali stvar je u tome da mi ne smeta, on ne smeta mom duhovnom zivotu jer ne cinim teski grijeh s njim...još. Ne znam do kada ce on moci cekati a ja govoriti ne. Jos jedna stvar koja je zakomplicirala sve je pojava jos jedne osobe u mom životu.Dečka, vjernika, koji je cak jedno vrijeme proveo u samostanu... Druzili smo se mnogo, vodili duhovne razgovore i otilazili na mise kao prijatelji. No on se zaljubio u mene i rekao mi to, a ni ja vise nisam ravnodusna na njega. Sada se nalazim izmedu 2 decka, dvije strane....Na prvoga sam jako vezana, vise se i ne sjecam tko sam ja bez njega, kada zamislim dan bez njega oci mi se napune suzama i ne mogu se pomaknuti. Volim ga. Nije li Ljubav temelj svega i ne bi li ona trebala biti dovoljna da budemo sretni? Nije li dovoljno to sto je on dobar covjek koji me postuje i voli? Ima li ta veza buducnost ako sam ja vjernik koji ne zeli odustati od svojih ideala a on nevjernik? Hocemo li postici kakav kompromis ikada? Ili si trebam dati sansu s ovim drugim deckom, koji je vjernik, ali za kojeg nisam sigurna da bi me mogao uciniti sretnom kao sto sam bila prosle 4 godine, unatoc svim unutarnjim sukobima koje imam? (Bila bih Vam zahvalana ako bi ovaj mail zadrzali samo za sebe i odgoorili mi ako ste u mogucnosti) Hvala unaprijed :)
----- Original Message -----
From: luka.rada@zg.htnet.hr
Sent: Friday, January 08, 2010 10:30 AM
Nažalost nisam u mogućnosti dati odgovor samo za tebe. Poštujem tvoju privatnost i tvoj mail ću anoniman staviti na svoju web župu (www.paterluka.blog.hr) pa vjerujem da ćeš u komentaru naći pravi odgovor tvoga maila. Od srca p. Luka
Post je objavljen 08.01.2010. u 10:07 sati.