Marketing
diamonds and rust, dragi moji
nostalgija. pol 4 ujutro. laptop u krilu, cigareta u ruci.
zavaljena u bean bag.
oko mene bijela noćna lampa, nargila, jastuci i gitara. i neraskićeno bozicno drvce napravljeno od mojih knjiga.
metar i po dalje krevet u kojem spava on. r.
joan baez na repeatu.
tuge su tuge. plavo i crno. čak i onda kad je sve oko tebe bijelo.
tradicionalno, retrogradno, osvrt na moju 009.-tu...
na staru godinu sam sjela na vlak i otišla u rijeku.
ness. i dočekala novu u njenom stanu 5 minuta hoda udaljenu od korza. i urbana.
ohana nas je pokupila ujutro i ispričala pricu o ljubavi.
živjela u bijeloj bajci.
napravila čovječju ribicu s monoklom.
24.1. cijeli dan sam samo živčano pušila i pokušavala počet učit. i popodne nekad sam sanjala frajera. svog frajera. onog kojeg čekam.
tako je počelo.
nastavilo se igrom sa živinim kuglicama i samoranjavanjem tupim nožićem.
prohodala kroz godinu.
posljednji put za neko vrijeme bila quirkyalone.
bila strasna vikingova zena, osvojila dvije galije, frajera i jednu princezu.
posljedni put otisla u gizdavac.
spavala u raznim tuđim stanovima i krevetima.
dobila jednu razglednicu iz londona i jednu iz pardubica.
ostala zbunjena na pitanja kamo idem...
bila na bijeloj, rozoj, crvenoj, žutoj, zelenoj i smeđoj kemiji.
prekasno skuzila da mijesam kikice, rakije i antibiotike.
uzasno se pribojavala, stalno odgadjala. do krajnjih granica. al na kraju nije bilo tak strasno. skoro bezbolno. pa sam nastavila redovito.
počela crtati srca na radnom stolu.
bila high. nebrojeno puno puta.
svladala ratnike.
apokalipso na mokrim ulicama zagreba.
oprala 400 boca, zaboravila doma mobitel, kumila i molila, pa prehodala granicu, stopala, rasplakala se i presvercala zaboravljenu travu. otputovala s jednosmjernom kartom.
bila veca zvjerka od njega po riječima njegovog prijatelja.
provela magičan tjedan 800km dalje od doma.
rekla da. uz pivo. zatim nisam rekla frendovima. on nije rekao starcima.
podrzavala te neke nove klince u blokiranju.
sadila paradajz i papriku.
čitala povjerljivi izvjestaj o spajanju ceramida analognih hijaluronskoj kiselini.
totalno zaboravila na bikove.
bila DJ radnicima na susjednom gradilištu.
dijete u vremenu.
a onda ponovo zavrsila sjeverno.
na predobrom tripu.
halucinogenom i nezaboravnom.
nalazila inspiraciju u filozofiji budoara.
putovala na more. promijenila 15 automobila, 4 broda i dva otoka.
radila filtere od ulaznica za koncerte i vadila nož iz torbice kako bi mami brala kitice poljskog cvijeca.
uzgojila sarane u galeriji.
i bez imalo poželjne drame spakirala svoj zivot u sat vremena. jednu torbu i par kutija.
napravila pravu stvar.
zaintila se.
pojela kamuflirani punjeni feferon.
gutala knedle i gubila muda.
odradila jeben posao.
otputovala.
vidjela istok.
nazicala ugljen od kestenjara.
napusila se. skup s njim. i ofarbala zavjese bojom za zidove. a potom i njega. i napravila jebene fotke.
vratila se u rijeku.
pozelila i ostvarila toliko toga.
bila izgubljena, nesigurna i tjeskobna.
zaspala sretna.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
Meša Selimović
Post je objavljen 07.01.2010. u 02:26 sati.