Znaš ljubavi... 18 dana jE prošlo otkako te nisam vidio a kao da je prošLo 100...
Baš su tihE sve ove noći bez tebe, i pomalo tužne... možda tek sada sam shvatio koliko mi značiš... I gledam u nebo... oblačNo, a opet tako nježno... pomAlo hladno, bez imalo vjetra, snijega gotovo nimalo vani... Kako bi volio da sada si tu da se prosetamo... I tako tiho... zVuk kamenčića pod mojim cipelama, u daljini lokOmotiva... Ti i ja zagrljeni šetamo... zašto mi nisi sada tu?
Sva svijetLa isključena, samo svijetlost svijeće koje obasIba sobu... Ne... nije mi nestalo struje... Romantično dok razmisljaM o tebi... tvoj prekrasni osmijeh... kako mi nedosTaje... Kako me slušaš dok pričam ti gluposti, tisuće, raznE, prekinuto samo ponekim tvojim poljupcima...
Dođi, uhvati me za ruku... ugriJ svoje dlanove, prekrasne prste... Tako mi nedostAje tvoj zagrljaj, da me držiš i ne puštaš...
Sjećaš li se ljubavi kada sam ti rekao, ajmo se samo voljeti... Sjećaš li se kada prvi puta sam te uhvatio za ruKu... I ovih 100 dana naše razdvojenosti... Baš mi nedOstaješ...
I dok polako gasi se ova sviJeća, dok i zadnjeg traćka svijetla u sobi nestaje... O tebi misliti prestati ne mogu... I pitam se nekAda... što si mi napravila... što sam ti napravio... I što li sam ja to dobroga u ovome životu napravio da sam tebe zaslužio...
PolaKo mi se i oči sklapaju ljubavi... KasnO je... Tišina...
Tebe nema...
Post je objavljen 05.01.2010. u 05:04 sati.