(1989.)
imam toliko riječi u sebi
ni jedna ne želi izaći
dok kao klaun ludujem samo za još jedan tvoj osmijeh
a kad bih skinuo masku vidjela bi sav moj bol
daj mi znak da krenem, nemam snage sam
reci mi da želiš shvatiti moje ludilo
lakše će biti i tebi i meni
pokazat ću ti način
saginjem se i probijam zvučni zid
tako je teško uzeti što želim
bojim se da ne pobjegne
poljubi me i reci ime od kojeg ću zalahoriti kao list
sruši akrapa u meni
oduzmi mi otrov kojim ubijam samog sebe
zgazi moj ponos do korjena
dok plešem kruto kao strah i gorim iznutra
niz tvoje sočne usne klize riječi kojih se bojim
dodirujem ti lice i osjećam moć da pobijedim sebe
ali ti kao da ne želiš sve te moje priče
smijući se kao zvijezda ove najluđe noći
akvamarini iz tvojih očiju vuku u dubinu
kao da me mučiš ne želeći biti gruba
izgubljen sam bio u gomili nepoznatih ljudi
samo tebe kao da odnekud znam i kao da nisam sam
možda sam te snivao, ili tek sanjam
ne zaboravi me barem
nazovi kad te napuste, kad si tužna i sama
ponovo ću biti klaun
za taj osmijeh i mnogo više
ti si ta što poput sna me nosi u svijet ludila
opijenog tvojim očima
mješavina boja i dragog kamenja
kao topli povjetarac, kao ludi lahor u meni
poljubi me i reci sve što želiš
vrati me na površinu iz tih mračnih dubina
odlazim znajući da me gledaš
ne okrećem se a znam da si tamo
i znam da je konačno
mislim da sanjam ali uzalud
već si duboko u meni
Post je objavljen 04.01.2010. u 11:23 sati.