razocarana sam.mislila sam da ce biti nemoguce nekoga zavoljeti, da vise nisam sposobna voljeti nakon svih rana i udaraca...ali mozda je to moja najljepsa osobina.voljeti.iako se osjecam krivom, nisam kriva za sve..sposobna sam voljeti kad vidim da nema smisla,kad vidim da odlaziš,kad vidim da me napuštaš,lagano ali smjelo...spremna sam živjeti cijelim bićem za nekoga, za mrvu pažnje i ljubavi...a tako mi je malo dovoljno...slutim grozne stvari,osjecam ih.glupo je znam...ali veceras ne mogu zaspat...intuicija me nikad nije prevarila...zatvorim oci a srce mi divljacki lupa...vidim tebe.daleko od sebe...kako ti pred ocima blijedi slika mog lica.
i ta glupa večera i stol koji je postavljen za dvoje.tebe i mene.a od tebe nista.ni glasa...ipak ,cekam te i jos se nadam da ces se usuljati kraj mene i reci mi da je sve u redu...i da ces ostati.pustiti me da zaspim na tvojim grudima...i da napokon cujem...'volim te'.
Post je objavljen 04.01.2010. u 02:23 sati.