Pregled posta

“You may fool all the people some of the time, you can even fool some of the people all of the time, but you cannot fool all of the people all the time.”

Eto ti ga na! Ko da nemam pametnija posla nego pisat o nečem o čemu nemam poima! O fuj politici! Ja!!!
Pa, nemam. Posla, ni pameti. pa evo, kako ja vidim ove naše stvari...
Iz naslova bi se reklo da sam optimistična. Po pitanju opamećivanja nas, hrvata po pitanju izbora, biranja i tako tih stvari. A ne bi se kladila da jesam optimistična. Više ono...rezignirana...ili tako nešto.
Mislim, optimistično bi bilo nadat se boljitku na bilo kojem planu. Činjenica da si još nisam zavrnula vratom valjda znači da imam i nade pa onda i optimizma nešto malo. Valjda. (je li valjda srbizam? ako i je, a šta ću mu ja! kad sam ja učila hrvatski još se to zvalo srpsko hrvatski ili hrvatskosrpski i ostalo mi valjda )
Kako bilo...Ne znam je li razlog mog, blago rečeno nerazumijevanja koji vrag se ovo događa u domovini mi u kojoj živim skoro cijeli svoj život - to šta sam odvojena od svijeta. Skoro doslovno i u svim ostalim značenjima - odvojena. Priznajem, već jako dugo nemam veze s onim šta se događa izvan moja četiri zida ili preko vode, na kopnu i preko granica ljepe naše. Sudbina je htjela da godine prođu u nekom limbu, gluhom i slijepom postojanju. Neću vam lagat, navikla sam na to i nije mi tako loše kako zvuči. Ili, je, ali ja to više ne osjećam. Vjerovatno mi zato i je ovako jebeno teško bilo šta poduzet, kad sam bila statična godinama.
Ne znam je li mi teško razumit od kud toliko sranja zato jer sam naivna. Ili ne želim uvidjet ili priznat ...
Ne znam je tako ljepa skuža. Neko te dosadan pita "Koliko je sati?" a ti onako, otkantaš ga jednim svemirskim "Ne znam." i mir. U te dvije riječi stane toliko milosti (ako bi odgovor mogao povrijediti), toliko zloće (ako se koristi kao repelent), toliko tuge (ako se koristi kao bijeg od bilo kakve interakcije)...itd.
Ja sam, komforta svojega poradi, jedna kompletno apolitična ženska. Dok me nešto ne raspizdi. Onda se malo derem, vrištim i beštimam. No brzo se umirim opet i pobjegnem nazad u svoj mir i svoju odvojenost od svega luila osim svojega.
No ovi izbori su danas bili tema i moje konverzacije. Naravno, šetala sam svoga pasa (koji mi je danas ljepo zapaprio, ali to je druga štorija). I sasvim neočekivano, jedan koji je isto šetao pasa, baš je bio od volje o politici. A di me nađe. No, dok ja 100% jesam apolitična, ko šta rekoh, dogodi mi da se raspizdim i zaboravim na to. I tako krene on o predsjedničkim izborima. Ali neću vas zamarat njegovim razmišljanjima. Zamarat ću svojima! Dakle, upleh se ja malo u tu polemiku, ali sasvim malčice. Moja strelica apolitičnosti pokazivala je vrlo sigurnu razinu. No me zdrmalo. Pa sam se smirivala. Ono, još sam jako ufurana u Novu Godinu i sve ono sranje o novim početcima, friškim odlukama da ću ove godine bit ljepša, pametnija i zdravija i uspješnija i smirenija i ...jednom riječju - da ću poradit na svom savršenstvu. Dok sam se ja tako, smirivala od razmišljanja o kandidatima, NETKO je pobrkao lončiće. Jebeni kreten Dickinsona je valjda čitao samo korice i kratki sadržaj ...ne znam! Tom nekom trebalo bi reć da se Duh Božića Prošlog javlja na BADNJAK!!! a ne prije Tri Kralja. U pm! Ja mislim da se ni Babaroga ne bi više prestrašila svog duha prošlosti ko šta sam se ja usrala od ovoga nenačitanoga čudovišta večeras! O MOJ GADE! I ode ti moja apolitičnost na nulu ko .... I tako...
Šta me dovodi do onog mog šokiranog "Ne znam?" s upitnikom, da...Ja jesam izolirana, ja živim tako kako živim, odvojena od stvarnosti nekom svojim čudnim svakodnevnicom u kojoj usavršavam umjetnost udisaja i izdisaja...Na to se koncentrira,. Na disanje. Da ne zaboravim udahnut. Pa izdahnut. To je istina. No ja se onda malo zaboravim pa počnem pizdit! I sad ...
Pitam se. Kakvim je to ljudima napućena Hrvatska? OK, jasno mi je da ima gamadi, ima je u svakom kutku ove planete. Ali zar nema svjetla? Zar nema mudrih i dobrih i poštenih ljudi? Zar je sjena nad ovom zemljom toliko čvrsto slijepila naše duše, oči, našu volju i nadu...Zar nema snage koja bi pomogla...Oprostite, ponavljala sam svoje znanje Gospodara prstena nedavno, pa mi sad samo Sauron na pameti. Gamadi kao - nevrijednih ljudi. I kako je moguće da toliko nevrijedni mogu uspjet nagovorit većinu, dakle, to bi reklo da ja vjerujem da ima i vrijednih ljudi, - kako nas onda nevrijedni stalno vodaju. Zašto? Kako? Kako?! Zanima me ima li neka snažna sila dobra da prekine sve to i pokaže nam tračak nade, postoji li netko kome bi se moglo vjerovat da ne laže, ne krade i ne pobjeđuje stalno na nekim izborima!? Ako meni ovako povučenoj i izvučenoj dođe da skačem po govnima dok ih ne nestane, kako to da se nije našla jedna poštena osoba dovoljno jaka da se nametne preko svih smrdljivih prdeža koji nas dave. A mi, narod, kao da ...
Ne znam.
Bojim se da moram sebi priznat da nam državu vode bullies, ilitiga sileđije, teroristi! A mi smo geeks, ilitiga ovce i bezveznjaci, slabići. Pognutih glava njurgamo između sebe ali se ne bavimo ničim što bi otjeralo te napasnike koji nam upropaštavaju život, nama i našim nasljednicima.

E, da...nisam vam čestitala dolazak Nove 2010. Taman sam krenula kad mi NETKO čije ime izaziva toliki užas da se ne smije glasno izreć i toliko šporko da ga ne želim zapisat, - taj sombadi mi izbi zrak iz pluća. I svojom "čestitkom" uzdrmao me da nabubam svašta na ovaj moj jadni blogić.
Dakle,


Ne, ozbiljno! Svima želim udobne, stabilne, anatomske, lijepe stolice, samcima klupice za zaljubljene, a onima koji .... znate već...jednu sasvim posebnu sjedalicu želim.


I Ela vam želi sve najljepše!

Ko šta vidite, naša stolica je trošna i klimava. Čisto zato jer ja volim živit u duhu vremena.

Post je objavljen 04.01.2010. u 00:14 sati.