Čitave godine zapadni svijet se odriče Krista da bi na Božić u transu potrošačke groznice slavio rođenje Onoga kojega zaboravlja i u kojega sve manje vjeruje. Zapad nije samo prestao vjerovati da je Mesija došao prije dva tisućljeća i da su jasle maloga Isusa početak povijesti Kristove kao povijesti spasenja čovjeka, nego se misterij Božića sve više gubi kao radost i navještenje Kristova kraljevstva ljubavi. Duhovno i sakralno značenje noći dolaska Mesije nestaje u buci i gužvi velikoga svjetskog sajmišta.
Božić se danas ne slavi zbog Isusa, jer u vizuri Zapada On postaje mit, lijepa priča, legenda koja može poslužiti poput nekog globalnog lajtmotiva za masovno slavlje radi slavlja, radi običajnosti, zabave ili eksperimentiranja božićnim jelima. Ono što je sekundarno postaje primarno, Božić je na Zapadu lijep građanski običaj i skup figurica pod borom, ali istinska vjera da je Isus božanska osoba ne prožimlje zapadnoga čovjeka.
Sakralno se guši u profanim ozračjima. I radost ne ostaje kao radost zbog rođenja Mesije, ona nema svoje duboko osvještenje u vlastitom odnosu prema osobi Krista, nego je ta radost oslobođena bilo kakve kršćanske sakralne dimenzije, kao radost bilo kojeg svjetovnog blagdana. Odnos prema Malom Isusu u božićnom ozračju neona i zvončića gradi se kao odnos prema bilo kojem liku iz priče, kao Petru Panu ili nekom momku koji je bio dobar pa su ga ubili zli ljudi.
Mi živimo u svijetu čije je naličje puno zla i nepravde, mi živimo u svijetu koji na vrhuncu svoje tehnološke i civilizacijske samosvijesti svakog dana sve neskrivenije i pakosnije opet pljuje, vrijeđa, progoni i raspinje Krista. Zato je u danima Božića Zapad i na vrhuncu vlastitoga licemjerja. Zapad je opterećen kompleksom veće vrijednosti, on uvijek traži nekog novog ubermenscha, nadčovjeka sile i moći koji prezire svoju braću i smatra je manje vrijednom. Zapad i kada govori o humanizmu i ljudskim pravima, više je Zapad koji podsvjesno hoće stvoriti arijevca i svijet gospodara i robova nego svijet u kojemu se uistinu poštuje vrijednost svake osobe, u kojemu se zrcali snaga Kristova milosrđa. Zapad više ne razumije Kristovu poruku i ne vidi Istinu ljubavi Bogočovjeka.
To je svijet vlastodržaca koji bi samo sudili drugima i onima koje smatraju nižima, svijet kojemu je na jeziku med, a u srcu zmija, koji pravednike proglašava zločincima, promiče perverzije kao oslobođenje čovjekovo, zlostavlja i iskorištava djecu, klanja se pred zlatnom teladi i fetišima, druguje s demonima, laže, podmeće, pljuje i izruguje bližnjega. To su oni koji će vam svojim riječima trnovu krunu pribiti na čelo i onda biti slavljeni kao tolerantni propovjednici slobode i prava. To su oni koji će vam se dijabolično izrugivati i pokušati vas prikazati kao ljudsku ništariju, i oduzeti dignitet osobe samo zato što imate drukčiji stav, koji će vam pokušati dostojanstvo i duhovnu intimu oblijepiti vlastitim verbalnim izmetom i onda biti slavljeni kao nedodirljivi korifeji novoga poganstva. To je svijet koji se već ruga u lice Kristu, onaj Zapad koji se odriče vlastitog kršćanskog identiteta i ruši sve što je u njegovoj povijesti građeno po Kristu. Što takvom svijetu znači Božić? I zašto se poziva na ljudska prava ako oduzima pravo drugima na dostojanstvo?
Tisuće beskućnika umrijet će i ove zime od gladi i studeni na ulicama svjetskih metropola koje će slaviti Božić, i tisuće je onih na čijim poslovnim carstvima počiva taj svijet, i koji imaju stotine praznih soba za svoje goste, uzvanike i orgije, koji su elita tog svijeta. Na humanitarnim banketima oni će velikodušno izdvojiti svoj sitniš od par milijuna dolara, dat će iz svog suviška po koji dar i pustiti da umru oni koji umiru pred njihovim pragovima. Pohlepni i samoživi svuda postaju elite, jer bogatstvo je mjerilo svijeta, oduzimanje drugima strast, a ideologije i kapital moć i kontrola nad njim.
Kako takvima svjedočiti Krista? Krista koji se može prepoznati u toplim, ljudskim gestama ljubavi i milosrđa, a ne u zlobi i pakosti, u želji da se uništi čovjek, da se proklinje čovjek. Ne traže se velika djela kao dokazi jer ne može svatko za njih imati mogućnosti ili biti pozvan na velike zaokrete, ali se svakodnevno od čovjeka traži da bude čovjek u malim stvarima koje o njemu najviše i govore.
Krist se prepoznaje u nastojanju da se nadvladaju naše slabosti i prizemni porivi, da se bude iznad svega što čovjeka može u trenu učiniti niskim i bijednim. Zato Zapad treba Krista i treba svoje temeljito obraćenje. Dokle god ne bude potresen zbog svoje sebičnosti i podilaženja moćima mnogih Heroda u vlastitoj povijesti, dokle god se ne odrekne oholosti u traganju za nekim novim nadčovjekom, uvijek će se vrtjeti u krugovima zala, tjeskoba i nesreća. Sveti Augustin je rekao da je oholi čovjek silna bijeda, ali da je ponizni Bog još veće milosrđe. U tomu je sadržan misterij Kristova dolaska, u tajni Boga koji se svjesno ponizio da bi čovjeku pokazao Istinu, da bi ga pokušao osvijestiti i pokazati mu put očovječenja i izlaska iz kruga opačina. Da bi čovjeka spasio od samog nečovjeka, odnosno čovjeka čija je povijest bez Krista povijest nečovjeka, povijest Velike Zvijeri i put u najveću propast.
Najveća je zabluda Zapada da razvoj svijeta mora biti nužno progresivan, da svijet automatski ide u boljitak, i da tehnološki, materijalistički, civilizacijski uspon mora značiti i stvarni napredak, da je čovjek u tom slučaju zaštićen od globalnih retrogradnih kretanja i da mu Bog više nije potreban.
Kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik vatikanske Kongregacije za nauk vjere, taj mudri Bavarac i teolog augustinovske provenijencije, kaže da "svakim danom postaje sve jasnije da je napredak ujedno i napredak razornih sila te da čovjek nije moralno dorastao svom razumu pa i njegova moć postaje opasna. Kršćanstvo ne misli da povijest nužno napreduje i da čovjek postaje sve bolji. Čitajući Otkrivenje, vidimo da se čovječanstvo zapravo kreće u krugovima. Uvijek ima strahota, koje zatim nestaju, ali nakon njih dolaze nove."
Upravo je Zapad danas upao u progresistički trans i treba mu otrježnjenje u običnim, svakodnevnim gestama ljudskosti, u oslobađanju od otuđenosti. Treba mu obnovljena svijest o smislu Kristova milosrđa i veličini Njegove pravednosti. Treba mu jednostavno Krist kao Bog koji je došao k čovjeku - ali ne da bi čovjek postao Bogom - nego da bi čovjek postao čovjekom. A to je više nego što itko od nas može zamisliti. Zato je Božić uzvišeniji događaj od njegovih materijalnih i kič-manifestacija. Božić se događa u čovjeku ili ne događa, kao i sve drugo.
Giovanni Papini je u "Povijesti Kristovoj" napisao da se Isus nije slučajno rodio u staji, i onda se upitao: "Nije li čitav svijet golema staja u kojoj ljudi žderu i izbacuju nečist? Ne pretvaraju li oni, paklenom alkemijom, u nečist najljepše, najčišće i najbožanstvenije stvari? A zatim se izvale na bregove gnoja i to nazivlju uživanjem života." Zato je Isus došao kao najneviniji da bi se žrtvovao za spasenje tog i takvog čovjeka, zato se u njegovu rođenju i betlehemskim stajskim jaslama sluti povijesna i mistična simbolika koju Giovanni Papini u svojoj duševnoj strasti i vjeri pisca, obraćenika, prepoznaje i opisuje.
Kristovu veličinu, Njegovu realnost, osobu i trajno prisuće ne možemo prepoznati, doživjeti i osjetiti ako prethodno ne shvatimo svu niskost svijeta koji ga raspinje svuda oko nas. Onda se možemo radovati i Njegovu rođenju, jer da On ne postoji, svijet bi se ogledao i nestao u ništavilu, ugušen u staji prepunoj vlastite nečisti.
Zoran Vukman, "Kuda ideš, Hrvatska"
Post je objavljen 01.01.2010. u 15:00 sati.