Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hasu

Marketing

31. Ukradeno ili izgubljeno?

Svijet nije unaprijed dan, neka pripremljena onostranost, već je čovjekova mogućnost, uvijek iznova ugrožavana, pa se za njega stalno treba boriti protiv sila koje ga izobličuju i destruiraju. Te su sile prisutne u tendenciji razdvajanja prirodnog i duhovnog, u nemoći uočavanja njihove razlike, u međusobnom niveliranju i isključivanju. Nailazimo ih i u neprihvaćanju činjenice da nam je svijet nužno posredovan. Pozicija je to naivnog empiricizma. Ona je lišena horizonta u kojem se svijet pokazuje kao strukturirana cjelina sa uređenim odnosima njenih dijelova. Tako osakaćeno spoznavanje liči na postupak policije pred problemom ukradenog pisma u istoimenoj prići Edgara Alana Poea. Poput empiricističke znanosti policija postupa detaljno, iscrpno, egzaktno, precizno, ali slijepo i besplodno.

Kraljica je dobila pismo. Počela ga je čitati a u njene odaje ulazi kralj. Sadržaj pisma je takav da bi je jako ugrozio pred kraljem i pokušava ga sakriti. No, kako je bilo već prekasno samo ga je okrenula i položila na stol. Sadržaj pisma je bio skriven a vidljiva je ostala samo adresa. U tom trenutku ulazi ministar. On prepoznaje rukopis adrese, primjećuje kraljičinu zbunjenost i prozre njenu tajnu. Počeo je s kraljem razlagati o nekim poslovima, a nakon nekog vremena iz svoje torbe izvadi pismo sličnog izgleda ali beznačajnog sadržaja, postavlja ga na stol pored kraljičinog. Nastavlja sa razgovorom i uzima pismo sa stola. Naravno, nije uzeo svoje, već kraljičino.

Kralj ništa ne primjećuje. Kraljica sve to vidi, ali ne reagira da ne bi kralju skrenula pozornost na pismo i njegovo prikrivanje. Tako je pala pod ministrovu moć koju je on počeo koristiti u političke svrhe. Dovedena do očaja povjerila se prefektu policije. Ponudila mu je tako veliku svotu da ovaj ne mora razmišljati o cijeni sredstava koja će uložiti u svoje istraživanje. Počinje sa razmišljanjem. Zaključuje da je pismo još uvijek kod kradljivca jer to proizlazi iz same prirode dokumenta. Naime, još se nisu pojavile nikakve posljedice koje bi nastale da je ministar nekome obznanio posjedovanje pisma. U svom promišljanju također zaključuje da pismo ne može biti van dvorca jer je raspolaganje njime podjednako značajno kao i samo posjedovanje. Otklonio je i treću mogućnost, to da ministar pismo drži kod sebe. Sa policajcima maskiranim u razbojnike napao ga iz zasjede, ali pismo nisu pronašli. Nakon toga istražuje ministrove navike i uviđa da on noću izbiva iz svog dvorca, da posluga stanuje podalje i da je sklona opijanju. Koristeći se ključevima koja otvaraju sva vrata, mjesecima je sustavno pretraživao svaku ladicu, svaki kutak, ispremještao sve stvari, svaku posebno ispitujući. Čak je sa stručnjacima opremljenim specijalnim alatom skidao ploče sa stolova i ostalih komada namještaja. Najjačim mogućim mikroskopima istraživali su da li je neki dio namještaj bušen i nije li pismo sakriveno u tako nastalu udubinu. Upotrijebili su još mnoge druge metode i sredstva, ali sve uzalud. Ništa nisu otkrili.

U drugom dijelu na scenu stupa detektiv Dupin, kome nemoćan prefekt povjerava istragu. On polazi od saznanja da ministar nije neki ludi pjesnik kako to misli prefekt već ozbiljan matematičar i jak pjesnik. Dupin je uvjeren da je ministar u skrivanju pisma imao u vidu za kakvom ga osobom prefekt smatra i kojim se metodama policija služi. Zato je namjerno noću izlazio da bi policiji omogućio nesmetano istraživanje. Dupin pretpostavlja da ministar htio to istraživanje učiniti besmislenim pa pismo uopće nije sakrio već ga je tako vješto izložio, da ga onaj tko ga hoće znanstvenim istraživanjem pronaći uopće ne može vidjeti. Učinio je nešto toliko jednostavno, toliko jasno toliko mudro da je samo izvornom matematičko-pjesničkom umu uočljivo, a znanstvenoj oštroumnosti skriveno. (Senekina rečenica Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja stoji kao moto čitave priče).
Ta se pretpostavka potvrdila. Pismo je bilo u maloj korpici za posjetnice bez ikakve vrijednosti koja je visjela na mesinganoj vrpci ispod kamina. Izgledalo je kao bačeno namjerno, a bilo je isprljano i izgužvano, gotovo pocijepano na pola. Vještim manevrom Dupin je uspio ovo pismo zamijeniti sličnim, da bi ga nakon toga preko ministra proslijedio kraljici. No, time je učinio mnogo više od toga: ostavio je ministra u lažnom uvjerenju da je pismo i dalje sakriveno. Svi postupci koji proizlaze iz tog uvjerenja mogu ga ugroziti pred kraljem. Naravno, otvorena je i mogućnost da ministar otkrije prevaru. Ukoliko je on zaista matematičar i pjesnik, to je i za očekivati. No otkrivanje prevare ne mora dovesti do novog sukoba, već do izmirenja i ispunjenja.


Priča E.A. Poea Ukradeno pismo više je od obične priče. Zaintrigirala je psihijatra i filozofa Jacquesa Lacana koji joj je 1954. posvetio posebni seminar. U njoj prepoznaje razlaganje o tri različite pozicije subjekta prema ukradenom pismu, koje je zapravo pravi subjekt te priče, a preostala tri s njim u različitim intersubjetkivnim odnosima. Svojim uvidom koji je na svakoj poziciji različit, određuju taj četvrti subjekt, ali su i povratno njime određeni. Prva pozicija je pozicija naivnog empiricizma koju Lacan još naziva realističkom imbecilnošću (realist's imbecility). Pozicija simboličkog je pozicija punog uvida. Pozicija imaginarnog vidi da je uvid naivnog realizma slijep, te da je uvid simboličkog potpun, ali je nemoćna jer ga i sama ne može dosegnuti. Lacan to prikazuje u dvije triangularne strukture sa četvrtom točkom u središtu. Prvu čine kralj, kraljica i ministar iz prvog dijela priče, a drugu policijski prefekt, ministar i detektiv Dupin iz drugog dijela priče. Pismo je u središtu svake od njih, ali opet putuje po periferiji. Od kraljice putuje do ministra, od ministra dio Dupina, od Dupina do prefekta policije, i od prefekta policije natrag do kraljice. Ne radi se o izopačenom krugu (circulus vitiosus), već hermeneutičkom: pismo koje je na početku kraljicu držalo u vlasti ministra u povratku joj daje moć nad njime.

---------kralj
-----------p
kraljica----ministar


--------prefekt
-------------p
ministar-----Dupin

Kralj u prvom dijelu priče i prefekt u drugom ne vide ništa od onog što se događa. Kraljica u prvom dijelu i ministar u drugom vide kraljevo, odnosno prefektovo slijepilo.
No kraljica u prvom dijelu ipak nije u posve istoj poziciji u kojoj je ministar u drugom dijelu. Naime kraljica vidi da ministar u prvom dijelu ima puni uvid a time i moć nad njom, ali ministar se u drugom dijelu zavarava da je još uvijek u onoj poziciji koju je zauzimao u drugom dijelu. Ovo ne ide u prilog Lacanovoj interpretaciji, pa on tu distinkciju i ne spominje.

Ministar ima moć u prvom dijelu, a u drugom je preuzima Dupin, odnosno kraljica. Ali, u ovoj se priči ne radi samo o zamjeni moći, o procesu koji se u beskonačnost ponavlja. Lacan u priči prepoznaje ponavljanje uvijek iste uvjetovanosti. Time što je ministar kraljičino pismo zamijenio svojim ponovio je onaj postupak koji je na početku učinio ministar i time pao u lanac uvjetovanja. Svijet nije ovdje iz stanja praznine i uvjetovanja doveden u stanje ispunjenja i slobode. Takva mi se interpretacija čini preuska jer zahvaća samo jednu mogućnost svijeta, a isključuje onu u kojoj je svijet zaista svijet, slobodan i čudesan, istinit, dobar i lijep.

Priča o pismu je priča o svijetu i o položaju subjekata i objekata unutar njega. Pismo je slika svijeta, i svih odnosa koji su u njemu mogući a posebno onog u kojem je svijet zaista svijet, kad on u stinu vlada, a ne on ili netko u njemu nad nekim. Svijet vlada nama ukoliko ga ne razumijemo, a kroz razumijevanje ulazimo s njim u odnos međusobnog slobodnog uvjetovanja. Kraljica je ostala bez pisma prije no što ga je pročitala. Ona ga ne može pročitati a time ni razumjeti dok ga uistinu ne prisvoji. Smisao ovog kruženja je razumjeti pismo, učiniti ga svojim, vladati njime i drugima pomoću njega, naravno ako njegovu slobodnu i slobodoomogućujuću vladavinu ne žele prihvatiti.

Ova priča E.A. Poea, u kojoj Lacan prepoznaje tri različite pozicije subjekta spram onog četvrtog u sredini, dobiva na filozofskoj relevantnosti dovede li se u kontekst sa Platonovim raspravama o duši i spoznaji u Fedonu i Državi. Upozorimo najprije na ono čuveno mjesto u Fedonu gdje Sokrat razgovarajući u zatvoru sa svojim prijateljima, pitagorovcima Simijom i Kebetom objašnjava doseg mišljenja u kojim se svijetu pristupa direktno, točnije izvana, ne zahvaćajući njegov problem, unutrašnje uzroke i povezanost unutar strukturirane cjeline. Takvo mišljenje zove prvom plovidbom. Slikovito rečeno,ono je prepušteno prirodnim datostima, stanjem mora i vjetrom. Slika se odnosi na precizno opisivanje i na navođenje mehaničkih uzroka. Tako ono Sokratovu situaciju u zatvoru objašnjava položajem mišića i kostiju, zglobova ruku i nogu njegova tijela, što je na prvi pogled točno, ali je daleko od pravog uvida u stanje stvari. Ono ne može obrazložiti zašto Sokrat unatoč mogućnosti da napusti zatvor dalje u njemu ostaje, nema uvid u moć razloga koji Sokratu ne dozvoljavaju izlazak.

Umjesto prve plovidbe, tj izravnog istraživanja uzroka osjetilne stvarnosti koja ne dopire do cilja, do spoznaje, Sokrat nudi drugu plovidbu, odnosno bijeg od neposrednog u duhovno inteligibilnu sferu koju zove logoi. Pod tim podrazumijeva medij koji omogućuje uvid u teleološko ustrojstvo kozmosa. Gadamer bi reko da nasuprot prirodoznanstvenom objašnjavanju stvarnosti kakvu prezentira Anaksagora, Sokrat u Fedonu zahtjeva njeno tumačenje i razumijevanje. Pitajući o svijetu ne pita se o njegovom nastanku, početku. Platonov Sokrat izbjegava pitanje o nastanku i početku svijeta jer na njega nema odgovora. Kad bi ga i bilo on za razumijevanje svijeta ne bi imao značaja. Slično Kant u Kritici čistog uma, u transcendentalnoj dijalektici opovrgava mogućnost racionalne kozmologije. Pitanje o početku i nastanku se može postaviti, ali se na njega ne može odgovoriti. Nedostatkom takvog odgovora nismo ni u čemu bitnom uskraćeni, već prema nečem drugom, ali sada bitnom, usmjereni. Izbjegava stranputicu i mišljenju daje pravi smjer: pita se o izvoru koji izvodi poredak svijeta u njegovoj cjelokupnosti. Odgovor vidi u ideji Dobra.

U ideji Dobra se „cjelina“ prvi put pokazuje u smislu koji je temeljno različit od cjeline shvaćene kao zbroj svih pojedinačnih dijelova. (…) Ovdje Sokrat formulira kao zadaću ono što se kasnije razvija u Aristotelovoj Fizici, naime interpretaciju zbilje koja se zasniva na ideji Dobra. Tako se na koncu uspostavlja teleologijska struktura grčke filozofije prirode i ona je, u izvjesnom smislu, potvrdila svoju aktualnost. Ona je bliska jednom pojmu totaliteta u kojem se priroda, čovjek i društvo razmatraju kao pripadni jednom te istom sustavu. Gledano s ovog stajališta, moderne su znanosti nalik antičkoj historiji: one gomilaju neodređeno mnoštvo iskustava koje nikada ne može doprijeti do svega, do cjeline, jer cjelina nije iskustveni pojam, odnosno nikada ne može biti dana.“
H.G. Gadamer

Neka stvar jest ta stvar ukoliko je dobra. Ali isto tako ona jest ta stvar ako sudjeluje u svojoj ideji. Duša je nešto različito od svih stvari. Ona je živa. Nije harmonija tijela koja nestaje sa njegovim raspadanjem. Ona živi i kad te harmonije nema. Živeći traži je u sebi i sa svime što jest. Ona je sva usmjerena prema idejama, ali isto tako i prema stvarima koje u njima sudjeluju. Ideje spoznaje, a među stvarima djeluje. Djeluje samo ukoliko spoznaje. U protivnom luta u tami neznanja i griješi. Neku stvar spoznaje ako spoznaje njenu ideju. Ali ideja neke stvari nije samo identična sama sa sobom, već je nerazrješivo povezna s drugim idejama. Neka stvar nije ta stvar samo ako je dobra u sebi, time što odgovara svojoj ideji. Ona je dobra ako je uključena u odnos sa svim drugim stvarima. Puni odnos između momenata cjeline određen je mjerom ideje Dobra. Duša nije usmjerena samo prema idejama i stvarima, već da bi to uopće mogla biti, prema ideji Dobra.

Na tragu gornjeg uvida o odnosu stvari, ideje, duše i ideje Dobra možemo utvrditi da se i ovdje pojavljuje struktura koju je Lacan prepoznao u priči o ukradenom pismu: tri točke trokuta sa četvrtom u središtu:

---------ideja
-----------D
duša---------stvar

Ideja Dobra je u središnjoj, odnosno vladajućoj poziciji i to zato što je uspostavljena harmonija između duše, ideje i stvari (stvar sudjeluje u ideji koju duša spoznaje da bi time uspostavila djelatni odnos prema stvari). Može se reći i obrnuto: stvar,ideja duša su u harmoniji jer je u središtu uspostavljena ideja Dobra.
No, u središtu ne mora biti ideja Dobra, a stvar duša i ideja ne moraju biti u harmoniji. To ne znači da je središte može nestati. Kad ideja Dobra u njemu nije prisutna, ono i dalje postoji, ali je prazno ili je pak zamijenjeno nečim što je ideji Dobra samo slično. Umjesto svjetla u oba slučaju tu sada vlada tama, umjesto harmonije, nesklad. U priči Ukradeno pismo nailazimo jedno i drugo. Prazninu predstavlja pismo u prvoj poziciji. Kraljica ga je uspjela otvoriti, ali ne i pročitati. Ostaje bez njega prije no što može i početi čitati. Ukradeno joj je, i to pred očima. Zato je bolje reći: izgubila ga je. U svakom slučaju, mora ga pronaći. Ostalo joj je pismo koje na ono pravo samo liči, ali i ne pomišlja da se njime zadovolji. Život u takvoj zabludi u krajnosti je ugrožen. Središte njenog djelovanja je pismo kojeg nema i spremna je platiti bilo koju svotu onome koji će ga vratiti na pravo mjesto.


Post je objavljen 30.12.2009. u 19:26 sati.