Prije par tjedana bila sam u svatovima.
Nije mi se nešto ni išlo. Sve dok nisam kupila haljinu koja je sakrila posljedicu dva carska reza.
Onda sam već bila malo raspoloženija.
Došli smo dakle moj muž i ja i smjestili se kraj rođaka.
Imali smo tu sreću da sjednemo blizu glazbe i snimatelja.
Gledali smo tako nekih tridesetak minuta kako snimatelji pokušavaju namontirati kameru ili svjetlo, ne znam točno, na nekakav veliki stalak.
To se pokazalo užasno zanimljivo. Moralo je biti. Jer zbog blizine glazbe nismo baš mogli razgovarati. A bilo nam je neugodno vikati. Još nitko nije bio popio niti malo, a da ne govorim previše.Čekali smo tako šutke da mala predstava završi.
Preko puta mene, zapravo dijagonalno, sjedio je jedan mladić. Kad god ga pogledam on mi miga. Kakav budalaš, pomislih, pa zar on ne kuži da sam došla s mužem.
Ispostavilo se da sam budalaš zapravo ja. On je migao svima. Ženskom i muškom svijetu. Ima tik. To mu je sigurno skroz nezgodno.
Nismo puno plesali. Nizali su se jedan za drugim narodnjački hitovi. Uhvatila se mikrofona i jedna dama. Plava kosa, red šljokica pa red stomaka. Pa mala crna suknjica što pokriva stražnjicu i komadić golih nogu. I hit Nede Ukraden. Nije mi bila simpatična.
Rano smo išli kući.
Kako smo došli tek na večeru nismo dobili mašnicu na auto.
Ma to me s tim svatovskim ukrasima na retrovizorima fascinira.
Rijetki su oni koji će mašnu skinuti odmah drugo jutro. Obično se s tim mašnama vozaju još nekoliko dana. Jasno mi je ako ih ne skinu odmah prvi dan. Možda im je nekako žao. Iili žele svima dati do znanja da su bili u svatovima i da je bilo lijepo.
Ali ja sam vidjela auto sa svatovskom mašnom u sredini tjedna. A nisam nikada čula da je netko upriličio svadbu u utorak.
Ah, nije ni važno. Naš auto ionako nije imao ukras.
Meni je od svega najdraže bilo doći kući i spavati.
Post je objavljen 29.12.2009. u 23:32 sati.