Naravno, tek zbog nedostatka zanimljivijih tema, pala mi je na pamet ova. Naime običavam od završetka rata, moga završetka, prvo zbog nekakvog osjećaja zahvalnosti što sam odabran da preživim, čak i bez ozbiljnijih oštečenja, a kasnije možda sve više i iz navike, učiniti kakvo dobro djelo bar jednom u godini, kadikad i češće. Ozbiljno i nedvojbeno, znatno veće od učešća u kakvoj humanitarnoj akciji. U početku, priznajem, češće sa svojim sredstvima, ne baš bezazlenim, recimo na granici da me tko sa strane, da je saznao, može poglasiti luđakom. S godinama, porastom moći kojom raspolažem, sve češće su u pitanju "naša" sredstva, sve veća, a tek tu i tamo uskočim osobno da što završim, pokrpam. Dugo sam pomagao braniteljima i uopće stradalnicima rata, osobito djeci, a u posljednje vrijeme bez osobitih kriterija, više po principu slučajnosti. Što mi zapne za oko, na što naletim. Tek da ilustriram, bez ikakve namjere da se hvalim, tako sam "izgradio" već četiri kuće, nabavio dva automobila, desetak stipendija, prilično opreme za stan, riješio nekoliko korištenja stanova za beskućnike, nekoliko liječničkih zahvata u inozemstvu, puno ortopedskih pomagala, nekoliko ljetovanja i još koješta. Naravno u dosta godina....
Ali pišem ovo zbog osobne dileme zašto to radim. Je li nepristojno takvo što činiti nasumce i s velikim vlastitim zadovoljstvom? Kasno sam počeo o tome tako razmišljati, zapravo ozbiljno tek predprošle godine, prilikom useljenja u "moju" posljednju kuću. Kada sam na toj maloj svečanosti vidio djecu druge obitelji, nekada susjeda u objektu posve nedostojnom ljudi. Tada sam se zapitao je li u redu predobro se zabavaljati dok doskačem svim mogućim začkoljicama ove države, varam ju zapravo njezinim oružijem za ostvarenje pojedinačnog cilja. Doduše dobrog, ali ipak po mom osobnom izboru i nimalo sistematičnog. Primjerice, nije li se u spomenutu šupu mogla uvesti, za isti novac, potrebna infrastruktura za sve njezine stanovnike? Ne bi bilo tako efektno, ali možda ispravnije? Ili izgraditi dvojnu kuću, za dvije obitelji, s manje manjih soba??? Nekada nisam imao tih dilema, jer mi se činilo da činim što moram, što sam doslovce dužan suborcima i njihovoj djeci, ali s godinama je to postala sasvim osobna opsesija, navada. Zadovoljstvo koje postižem ostvarenjem onoga što se naizgled čini bar jako teškim, ako ne nemogućim, raste s usputnim sumnjičavim okretanjem glave i zapanjenim podizanjem obrva! Dapače, i samo ljubomorno čuvanje tih podataka, odnosno onemogućavanje ikome da sve poveže kroz godine, a s izuzetkom vrlo uskog kruga neophodnih ljudi, da uopće i nasluti čime se bavim godinama, sada mi zvuči pomalo nastrano i sebično. Kao i (pre)veliko zadovoljstvo konstatacijom...uvijek bih rekao da to nije moguće! Sasvim sam siguran naime da se radi o vlastitim izazovima, možda tek uz povod tuđe nesreće ili potrebe. Primjetio sam i da uopće nemam navadu davati svakom prosjaku, ili istinski se potruditi svaki puta kada bih mogao, ili me se to zatraži. Čak niti u okviru užeg posla. I tamo znam rezonirati "uobičajeno", neki mi idu na žice, za neke mislim da previše traže, za neke da nitko nije kriv za njihovu nesposobnost....znate već, načini da se zapravo izbjegne puna odgovornost, teoretska, poslovična dobrota! Ali kada se zapalim..... Vjerojatno ista vrsta zadovoljstva kao da se svaki puta popnem na novi planinski vrhunac. Ja se popnem!!!
Kolika je zapravo razlika da sam sakupljao osobite, rijetke marke, za svoj gušt u osami i ovoga, kada sam opet za svoj gušt, svojim i tuđim sredstvima i delegiranom moći, također na neki način pravio osobnu zbirku, ne osobito vezanu na išta drugo osim vlastitih, uskih, procjena? Dakle i vrlo vjerojatno često pogrešnih! Nesporan je adrenalin, od prve prilike kada sam pomislio, e, sada ćete vidjeti da ću vas nadigrati, pobijediti....
Uopće, jesmo li doista u stanju činiti dobro radi njega samog ili samo nekada, pukom slučajnošću, naša osobna strast rezultira nečim objektivno dobrim. Ne bi li bilo bolje i svrsishodnije upregnuti potencijale u promjenu nakaradnog u zdravstvenom sistemu, umjesto da prigodno okrenemo 060.....i darujemo 5 kuna?
Ili je 5, 500, 5.000 Kn.....koje su ikome pomogle dobro samo za sebe, bez obzira na mogućnost da budu i znatno bolje i korisnije iskorištene?!?
Post je objavljen 29.12.2009. u 18:15 sati.