I neznam jesam li ikad bila bas ovakva, pretpostavljam da jesam.
I uvijek ponovno, i uvijek ispocetka, idem ponovno.
Kao da nisam bila vec dovoljno duboko. Ja hocu svaki put sve dublje.
Jednom cu pretjerati. Vec se vidim kako me vise nema. Vec se vdim kako letim kroz ono bijelo nebo koje gledam svako jutro. To isto nebo koje uvijek izgleda tako negostoljubivo, imam osjecaj da bi mi s njim bilo ljepse nego tu gdje jesam, nego bilo gdje.
I danas ima cak i sunca. Danas se vidi nebo plavo i oblaci bijeli. I izgleda kao da je stvoreno samo za mene.
Stvoreno samo za mene da postanem sto sam oduvijek htjela i da nestanem u istoj sekundi.
I uvijek tako banalne stvari, pretpostavljam da kad bi se sve izvagalo, vjerojatno nisam trebala odustati. Kroz maglu.
I tako pucam iznutra, i imam osjecaj da bi zapravo trebala skociti, jer ako se razbijem na komade u sobi, nece sve stati u sobu. I opet ce se zgusnuti i opet cu biti nesto deformirano, nesto nesposobno da se prilagodi zivotu.
Ali vani je tako hladno, a ja trebam toplinu.
Ili, ako je vani toplije nego sto je u meni, mozda je to dovoljno.
Jer svugdje je toplije nego u meni.
jebiga
Post je objavljen 23.12.2009. u 19:32 sati.