Dakle, Uvijek imam tu sreću da sjednem u računalnoj pokraj nekoga tko proizvodi neke neartikulirane zvukove koji nalikuju na kojekakve uzdahe. Takvo konstantno grgljanje i prokašljavanje postaje iritantno nakon kratkog vremena pa je jedino o čemu razmišljate kada i hoće li uopće ta osoba prestati s tim. još je bolje kad ti ljudi nabiju mp3 na uši i pojačaju do kraja pa tako ni sami nemaju uvid o tome koliko su glasni njihovi neartikulirani uzdasi i onda scimavaju ljude oko sebe na svaki glasni, iznendani i neartikulirani prizvuk.
U subotu smo nas par biologa išli u Varaždin u posjetu muzeju u čijoj se postavi nalazi možemo reći i jedna od najvrijednijih entomoloških zbirki u Europi, ako ne i šire. Skidam kapu prekrasno je i divljenja vrijedno. Smatram da to svaki biolog ,a i običan laik mora ići vidjeti. Svako dijete u Hrvatskoj bi trebalo čuti tu priču da dobije uvid u to što zapravo znači raditi ono što volite. I u međuvremenu EVO još jedan stenjajući uzdah!!!
I u Varaždin smo ni više ni manje išli kroz mećavu i to 30 km/h pa nam je do tamo trebalo 3 sata. I da se nadovežem na temu zbog koje je ovaj post ovdje, sva tri sata sam sjedila pokraj žene koja je ta cijela tri je... sata čistila jezikom zube i proizvodila čudne piskutave zvukove (Evo još jedan uzdah koji zvuči kranje čudno)... Strašno... Nakon nekog vremena to je postalo tako iritantno da sam samo nabila slušalice od ipod-a (i još jedan) u uši i preslušavala onih bjednih 30 pjesama koje imam na ipod-u, od kojih sam 27 izbjegavala jer su mi dosadile. Užas. Ali moram samo reći da su pahuljice snjega u Varaždinu puno ljepše nego ove u Zagrebu. Osim što smo posjetili muzej, posjetili smo i menzu za studente u Varaždinu. Nekakav restorančić "RAJ" koji zapravo nema neku basnoslovnu ponudu no ipak je maštovitija i bolja i jestivija i finija nego ono u SC-u. Najviše me oduševila salata (zelje) koje je bilo tako lijepo i fino začinjeno da je jednostvano bilo savršeno. Osim toga pureći odrezak im je bio tako fin i žvakljiv... a tek porcija krem juhe... velika je kao tri porcije u SC-u, tako da sam se od same juhe najela. I tete su tamo bile puno susretljivije i simpatičnije nego ove u Zg. Nakon što smo se mi biologinjice napapale prije polaska busa nam je ostalo još vremena za kavu pa smo se bacile na potregu za nekim bircićem. I našle smo jednog no čim sam ušla DEJA VU... Ovdje sam već bila... Da Da ... poznata mi je unutrašnjost birca. Ovdje sam došla kad smo 2004. bili na natjecanju iz GLOBE-a... Tako slatko tu sam prije 5 godina pijuckala jeger-fantice... Imaju jako razumne cijene za kave i još ponude za studente, a kad sam ipak naručila toplu čokoladu konobar me onako pogledao kao da mi se ispričava i rekao: Ali to vam je 18 kn... I tako... Trenutno gubim vrijeme u računalnoj jer praktikum je tek u 18 h pa slušam kako susjedi uzdišu i proizvode te male čudne iritantne zvukove...
Samo da spomenem: Hvala Dragi i hvala Medo... što ste po ovoj hladnoći iako ste već krenuli doma meni donijeli obrok (iz one tvornice fine i nezdrave hrane) na moj zahtjev...
To... Da... Jače... ajd još malo...
K vragu što volim te gluposti koje ljudi proizvode... sustav je stvarno iritantan... katkad se pitam kako je uopće suživot moguć kad izvjesne skupine ni ne znaju što je bon ton , a ne govorim sad samo o ovim dragim milozvučnim zvukovima... No o tome nekom drugom prilikom...
Post je objavljen 21.12.2009. u 17:12 sati.