Obraćenici priznaju dvije stvari. Ponajprije, izričito govore kako je teško svladati autonomiju vlastitoga uma i slomiti vlastitu volju u poniznoj molitvi. Sve ide lako dok se promatra kršćanstvo općenito: uzvišenosti njegove nauke, ljepota kršćanskog života, požrtvovnost misionara i drugo. Ali kad treba reći zadnji credo, onda nastaje teška borba za osobnu slobodu, koja je kod nevjerenika naročito naglašena. Zato su to već obično časovi prve milosti, prema riječima Sv. pisma: »Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost« (Jak 4,6).
Najkraće se izrazio japanski general Suganami, obraćenik od 1948: »Najvažnije što sam naučio kod oca Okoschija jest poniznost. Poniznost mi je dala da upoznam Boga. Poniznost mi je dala da razumijem nadnaravne stvari i prihvatim Božje objave«.
Generalni direktor Pacific Gasoline Company, Reynolds, obraćenik od 1933. a svećenik benediktanac od 1951., spoznao je da je Rimokatolička Crkva prava Kristova Crkva, ali ga je bunilo to što je u svako doba bilo inteligentnih ljudi koji su to poricali. »Tada mi je nenadano došla na pamet misao duhovne oholosti. Njoj nisam nikada posvećivao mnogo pažnje. Sto je zapravo bila duhovna oholost? ... Duhovna oholost mora dakle biti ustručavanje da se poklonimo kad smo se jednom utvrdili u nekom zaključku. Ona mora biti ustručavanje da priznamo da smo možda bili u zabludi. Ona se mora sastojati u tome da mi želimo odlučivati tko je Bog i što su njegove zapovijedi, umjesto da ispitujemo ono što je Bog rekao, bez obzira na to da li nam je ugodno ili nije; u tome da se između svih protuslovnih shvaćanja o Bogu istražuje i izabire, umjesto da se rekne: 'Ako je Krist Bog, onda vjerujem što je on rekao.'«
Švedski liječnik Karl Sondergaard piše: »Vjerojatno sam već od 1927. uvjereni katolik, što sam konvertirao istom 1930, za to je, između ostaloga, zacijelo kriva činjenica da je uvijek bolno odijeliti se od svoje stare kulturne sredine i unutarnjeg sklada s rođacima i prijateljima. Ta općenito je iskustvo da skepsa, agnosticizam i ateizam ne dijele nekoga toliko od sredine narodne crkve kao prijelaz na katolicizam ... Što me je najduže zadržavalo, bilo je to napuštanje mog prava na samoodređenje. Strahovao sam pri pomisli da bi neka moć izvan mene samoga imala pravo s obvezatnom snagom prosuđivati moja djela i tražiti od mene određeno vladanje. Tek kad sam se odlučio na samosvladavanje svoje vlastite volje, zbila se moja konverzija«.
Osobito je snažno taj problem proživio antropozof dr Bernhard Martin, obraćenik od 1946. On govori: »Dvije sam se godine bavio time mogu li biti i nauci Crkve bez pridržaja reći 'da'. Pri tom sam stajao pred mnoštvom pitanja koja sam nisam mogao riješiti. Moj veliki Prijatelj, ako smijem tako kazati, davao mi je za njih primjerene, dostatne svjetlosti. Čitavo se moje biće opiralo svrstavanju u red, poslušnosti prema papi ... Koliko mogu vidjeti, u osnovi se radilo o problemu oholosti. Ispunila me oholost; ne duševno, dakle ne u smislu osobne neskromnosti (ta okolnosti moga života nisu uopće dopuštale da se ona pojavi!), nego duhovno, u bitnom raspoloženju, u želji za samoisticanjem, u nekom paktu s Luciferom, od kojega izvire duh: 'bit ćete kao bogovi!'... Njoj se suprotstavila samo volja iz sfere milosti, upravo volja koja je dovela do spoznaje: 'Odreći ću se svog ekstremnog individualizma, uklopit ću se.'«
Druga stvar koja nam pokazuje kako je potrebna poniznost u činu vjere jest molitva. Obraćenje zapravo počinje onoga časa kad obraćenik počne moliti. O tome nam obilno govore. Kako je molitva povezana s poniznošću, tumači nam obraćenik Merton: »Postoji neka vrsta oholosti u tvrdnji da se naše molitve ne bi smjele sniziti do moljenja za naše osobne potrebe. U osnovi, to nije ništa drugo nego suptilni način da se sama sebe stavi na isti stupanj s Bogom; da se vladamo kao da nemamo nikakvih potreba, kao da nismo stvorovi i kao da se ne osjećamo zavisni o njemu«. Kad je sam prvi put počeo moliti, kaže da se »odigrao jedan odlučni doživljaj, koji je sličio nekoj kapitulaciji, podvrgavanju, nekom obraćenju«. Kineski obraćenik iz god. 1940, dr Francis Yeh, kaže: »Kod obraćenja odraslih, naročito kod obrazovanih, molitva igra najvažniju ulogu«.
Danac Sven Damsholt bio je završio cjelokupnu pouku o kršćanstvu, a ipak nije još mogao vjerovati. Otac Messerschmidt rekao mu je: »Sad sam vas dotle doveo dokle vas ja mogu dovesti. Zapreke razuma odstranjene su i on je pristao. Ali vjera je dar koji vam samo Bog može pokloniti. Morate početi za to ponizno moliti«. Damsholt na to priznaje: »A kako je teško moliti! Mislim, to je bio najteži čas moga života kad sam prvi put pao na koljena da se pomolim Bogu, koga sam u jedanaestoj godini bio napustio, čovjeka se doima kao da govori nekom zidu i osjeća se okružen smijehom, mada je sam u svojoj sobi i mada su vrata brižno zatvorena. Ali ja sam imao živu čežnju da uzvjerujem...« (...)
Veliku važnost molitve ističe i Carrel u svojoj raspravi o molitvi iz god. 1944: »Kad je molitva stalna i zaista žarka, njen utjecaj postaje vrlo jasan... Ona se sastoji u nekoj vrsti duhovnog i organskog preobražaja. Taj se preobražaj zbiva progresivnim načinom, čovjek bi rekao da se u dubinama savjesti zapali neki plamen. On sebe ugleda onakvim kakav jest. Otkrije svoju sebičnost, svoju požudu, svoje zablude u sudovima, svoju oholost. Prisili se na izvršavanje ćudoredne dužnosti. Pokušava steći intelektualnu poniznost. Tako se pred njim otvara kraljevstvo milosti...«
Eto sigurnog puta do vjere, i to puta na koji je ukazao jedan liječnik - biolog.
Stjepan Doppelhammer
Post je objavljen 20.12.2009. u 18:30 sati.