Piše Bojan Klima
'Mnogo drame, minimalna očekivanja' – ovako je novinar dnevnika New York Times opisao posljednje sate UN-ovog summita o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. 'Drama' se odnosi na žustre, neformalne sastanke državnika iz oko 120 zemalja koji u zadnji čas nastoje 'spasiti' barem nešto – ono 'najminimalnije' – od ovog međunarodnog skupa od kojeg se, kako se čini, previše očekivalo.
Sudionici summita u Danskoj u posljednja dva tjedna nisu uspjeli postići sporazum o industrijskim kvotama koje bi ograničile ispuštanje ugljičnog dioksida za kojeg većina znanstvenika smatra da uzrokuje globalno zatopljavanje. U Kopenhagenu su bile očite i razlike između bogatih i zemalja u razvoju, koje traže da Zapad financijski pomogne njihove napore u borbi protiv klimatskih promjena.
Također, postoje i razlike između tradicionalnih industrijskih sila te velikih država koje to tek postaju – Kine i Indije – oko točnih kvota za ispuštanje ugljičnog dioksida te postupka verifikacije. U Sjedinjenim Država postoji otpor radikalnim rezovima u emisiji ugljičnog dioksida, jer se smatra da će to dovesti do daljnje nezaposlenosti. Kina se s druge strane opire detaljnom postupku međunarodne provjere primjene budućeg sporazuma.
Na kraju summita u Kopenhagenu, američki predsjednik Barack Obama pozvao je kolege iz više od stotinu zemalja svijeta da se 'ujedine u zajedničkoj borbi protiv globalnog zatopljavanja'. Napomenuvši da vremena nema dovoljno, predsjednik je dodao da 'postoji spremnost da se još danas obavi ovaj posao, no sve strane moraju napraviti izvjesne ustupke'.
Sjedinjene Države su obećale pomoći siromašnim zemljama u borbi protiv klimatskih promjena s oko 100 milijardi dolara pomoći u sljedećih desetak godina. Ali, ta je pomoć uvjetovana kineskim pristankom na međunarodnu provjeru njezine buduće emisije ugljičnog dioksida – odnosno je li ona u skladu s preuzetim međunarodnim obvezama.
Iako nije imenovao Kinu, predsjednik Obama je kritički progovorio o pekinškom oklijevanju da svoju emisiju stakleničkih plinova podvrgne međunarodnom nadzoru. "Kako ćemo postići sporazum ako ne razmjenjujemo informacije i ne provjeravamo ispunjavanje preuzetih obveza" – upitao se u govoru pred sudionicima ‘klimatskog summita’ Barack Obama.
Međutim, predsjednikov poziv na slogu u borbi protiv klimatskim promjena snažnije bi odjeknuo da nije bilo američkog odbijanja Sporazuma iz Kyota. Podsjetimo, administracija Billa Clinton potpisala je ovaj međunarodni sporazum, no on je u procesu ratifikacije u Senatu Sjedinjenih Država bio odbijen s 95 glasova ‘protiv’. Za njega 1997. godine nije glasao niti jedan američki senator, a sljedeća administracija, ona Georgea Busha, čak je i povukla potpis s ovog međunarodnog dokumenta.
Na Capitol Hillu vlada rašireno mišljenje da se od Sjedinjenih Država traži previše kada su u pitanju međunarodni napori protiv globalnog zatopljavanja. Mnogi kongresnici i senatori uvjereni su da bi ovo zakonodavstvo štetilo američkoj ekonomiji – prvenstveno gubitkom radnih mjesta - a duboko bi ‘nagrizlo’ i opći standard života na koji su Amerikanci navikli. Također, U Kongresu nije dobro primljena ideja da bi Washington Kini – koja ‘drži’ trećinu američkog nacionalnog duga – morao platiti neku vrst obeštećeja zbog njezinih napora u ograničavanju stakleničkih plinova.
Republikanci su zato u Kopenhagen uputili svoju delegaciju od šest članova koja je s margina summita predsjednika Obamu upozorila da ‘što god on kolegama iz svijeta obeća, to u Kongresu SAD neće lako proći.’
Post je objavljen 18.12.2009. u 21:41 sati.