Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redroses24

Marketing

U ritmu Hladnog Piva


Mogla bih pisati o nečem pametnom, donekle zanimljivom i recimo vrijednom nečijeg vremena. Ali nikad nisam tako znala započeti, pa ću nastaviti o onome što je u meni, kao i uvijek. O glazbi koju volim, nečemu što nas pokreće i što je dovoljno veliko da uđe u nas. Nečemu zbog čeg danas patim od kroničnog mamurluka i zbog čeg sam ostala bez glasa. Na kraju krajeva, možda je zaista sve samo u osjećajima, povremenim podražajima koje pokupimo kao usput,a zatim živimo za njih danima.
„Dosta sam dugo šarao svijetom, samoću liječio kvantiteom, na putu sreo ljude, ranjene i lude, i više put` opečene“
Razmišljala sam dugo o tome. Mogla bih pisati, uvijek, ali tko zna da li bi bila dobra. Recimo o svojoj prvoj ljubavi. Ili drugoj, trećoj, samo nekoj usputnoj. Ili onoj velikoj, možda trenutnoj. Ne znam zašto ih uvijek pronalazim u glazbi. Svakome sam ih barem deset poklonila. Nekima još uvijek poklanjam..
„Nisu bile glupe, vjeruj mi svaka je znala, kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala“
Glazba je manipulator. Ritam te tjera da pokrećeš svoje tijelo, stavljaš ruke na ljude koje možda i ne poznaješ. Ili cijelu večer grliš one koje i predobro poznaješ, pa se ujutro zapitaš, jesam li pretjerao? Što je ono točno bilo?
„ Ne volim te, nit sam te ikad volio, na tvoje omiljeno pitanje evo ti odgovor: bio sam mlad..“
Ali to je naša vlastita mreža, zar ne? Jer napravili smo upravo ono što smo htjeli, ono što u tišini, sami, ne bi nikada mogli. Iskoristili smo tuđe poklonjeno vrijeme da uplovimo u snove za koje nemamo dovoljno hrabrosti ostvariti ih. Uvijek je lijepo dok traje. Ne znam tko je izmislio to jutro.
„Kako smo to postali usamljeni u gomili? Pomozi mi vjerovati da ovdje nisam jedini.“
Kako smo samo veliki bili. Čak su nam i u zatvorenoj dvorani glave bile u nebesima. Svaki potpuno sam, no okružen stotinama. Tijela su nam letjela, dodirivala nepoznata lica, ljubila ona poznata. Možda malo previše ljubila.
„Kad ti život udahnem, kad se stvoriš pokraj mene, primaš me u naručje poput prave žene ... sretna si, to osjećam, dobar sam ljubavnik zar ne?“
Sve mi se češće čini da su ljudi tamo ljepši, veči, uvijek slobodni. Čak i zgodne konobarice koje su jedva jedvice zadovoljavale uvijek prisutnu gomilu. Najrađe bi skočio preko i sve ih oslobodio!
„Zašto sam ja uvijek ta jebena stranka, zašto ti nisi bas s one strane šanka?“
I prije nego shvatiš prošli su sati. Svjestan si da je čarolija pri kraju, moraš maknuti ruke s onih pored tebe jer vani je drugi svijet. A Mile ide dalje, diže te toliko visoko da bi najrađe zaplakao što ne znaš letjeti.
„Es ist vorbei und es war doch schön, wir blieben gern hier, doch wir müssen nun gehen.“
A najljepše je kad se probudiš drugi dan, ne shvačajući što se dogodilo. Bio si tamo, ali previše tog si doživio,osjetio, pokupio,dobio, pa cijeli dan imaš flešbekove zbog kojih boli glava. No ima i nekih trenutaka koji zauvijek promjene pjesmu, koje znaš da nećeš zaboraviti..
„Pitala si me zašto tvoje ime nikad ne provlačim kroz rime, zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim pa da se time hvališ kolegicama s posla? Ma nema šanse, nema tih para da mi ikad budeš dio repertoara pa da tvoje ime pjevuši tko stigne, da si svatko, tek tako, na brzinu, puni tišinu.. Mislim da bih razbio gitaru da čujem da te fućkaju na pisoaru, da me jednog dana gledaš poniženo iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo.. Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu, ovaj pokušaj da kažem neizrecivo..“
Na kraju uvijek dođeš do pravog zaključka. Nije uopće važno. Jer bilo je savršeno.


Post je objavljen 17.12.2009. u 20:14 sati.