Nakon nekog vremena otupiš, opustošiš se i ostaje samo onaj iskonski, prvi očaj. Vratiš se u stvarnost. Potpuno neočekivano moram priznati, na neki način lagano.
Potreban je velik trud i ulaganje da bi se uzdigao, otišao gore i više, da bi postao bolji čovjek, udario temelje budućnosti. A opet, u jednom treptaju oka sve pada nazad, na sam start gorkog početka.
Paralelne linije nepodmazano škripe, tračnice su postale preširoke da bi pridržavale viziju horizonta koja je bila zacrtana u glavi, u prašini ostaje samo dalek jecaj davno zahrđalih stočnih vagona.
Vrijeme lagano gasne kraj mog uzglavlja dok pokušavam sklopiti oči i zaboraviti gorki poraz još jednog dana, te se pridržavajući za pod ruši i ostavlja gvaljice koje mirišu na nekad davno zasađena polja.
U mrklom, zaglušujućem mraku osjećaja kroz sjene se probija samo jedan šapat ispucalog glasa. Šapat koji otire sve dobro toga dana, šapat koji pogađa direktno u srce.
Je li sve što je ostalo samo navika??
Post je objavljen 15.12.2009. u 22:40 sati.