Teatar EXIT. Dva sata energije, transformacije, smijeha koji prikriva duboko poleglu tugu dvaju života. Prepoznatljivu. Susrećemo ih svakodnevno, mlade, izgubljene, još uvijek dobre prema svima osim sebi. Tko su oni i koliko ih ima u nama i oko nas?
Filip Juričić i Amar Bukvić, dva mlada glumca potpuno nezanimljiva u hrvatskim sapunicama, ali ovdje, u kazalištu, živi i snažni na svom putu kroz likove koje predstavljaju.
Bez roditeljske potpore, škole, posla, novca, s najvećom željom - otići na more. Neostvarivo. Pa, zašto onda ne bi more došlo k njima? I došlo je. Ovo je predstava u kojoj navijate za varku, iluziju, čak i pljačku banke. Ma, čiji je novac u tim bankama? Njihov, naravno. Oduzet im još prije rođenja, a onda uredno godinama pljačkan od njihovih pedeset lipa po zalijepljenom plakatu ili autolakiranja na crno. Ovo je predstava u kojoj navijate za život. Njihov, ali i svoj, shvaćate na kraju.
Odavno sam htjela pogledati Kako misliš mene nema?!, ali uvijek nešto. Neki glupi izgovor. Sad kad se konačno poklopilo, razmišljam otići još jednom. Sigurna sam da će biti drukčiji, i glumci i predstava, čak i publika. Jer ona ja koja će tada doći već je bogatija za jedan čudesni kazališni doživljaj.
Post je objavljen 12.12.2009. u 10:04 sati.