Cmolji kiša, a moji brisači ostavljaju brazde po šiberu ko duboko potkopane brazde koje hrptove ostavljaju visoko izbočene iznad površine zemlje. Tako su moji neobrisani tragovi vode ostajali po staklu prilikom svakog prijelaza brisača; nisam znao jel' gore prema gore, il' prema dolje. Zadnji nisam ni palio, pošto je gumica toliko gnjila da mi je utjerala strah u kosti kako će ostaviti duboku brazgotinu po staklu pri prvom pokrentu. One sporo pokretne fleke u stražnjem staklu promatrao sam po mjestu razmaza na dijapazonu stakla; za točnu percepciju vrste objekta, dakle tipa auta, pogledao bih bočne retrovizore. Riječ je o prljavosti i mutnosti neobrisanog stakla na karavanu, uslijed vodom natopljene ceste.
Znao sam da ću ovih dana, ionako, kupiti i staviti nove brisače, stoga što da se nerviram; vrijeme će doći i to vrlo skoro.
Vozio sam se po pulskoj zaobilaznici, na putu kući sa poslovne prezentacije koju sam pratio puna dva sata. Oni ćevapi, ali posebice lepinjice uz njih, pasale su kao lijek, iako mi je slina curila od ona tri svežnja luka pored, no nisam želio priuštiti budućim susretima večeras tu muku.
Upalih radio, prvo što je bilo, i poslušah. Mislim da je bio doktor Nemec, a tema je bila hrskavica bedrene kosti, dakle kuka. Moj kuk je, fala na pitanju, bio sasvim OK. No, tema ionako nije bila za mene, bar ne u ovom trenutku, a, kako se meni činilo, niti u neko doglednije vrijeme.
Početkom devedesetih, sad će decenija i po', smislio je način kako ušparati par decimetara ljudske kosti. Revolucionaran zaokret u složenim i post-operativno problematičnim operacijama kukova i kukovlja sastojao se u tome da se nije pilila cijela kost, vjerojatno negdje na polovici, niti se cijela iščupala ostatku noge, ali i trupa, a što je sa sobom povlačilo duge rehabilitacije. No, nije toliko problem bio niti u rehabilitacijama već u činjenici da su pacijenti nakon toga morali nositi jastučiće sa sobom posvuda: kad idu na WC moraju uzeti podlagu da budu viši kako se noga ne bi previše savijala; nisu smjeli smjelije hodati, a kamoli trčati; na klupicu su sjedali s jastučićem koji su imali sa sobom, i pretpostavljam da su ga marljivo i planski, pažljivo sistematski razmišljajući da ga ne zaborave, nosili na svim onim spontanim i neplaniranim večernjim, popodnevnim ili jutarnjim šetnjicama parkovima (neću pitati kako je bilo u šumi na proplancima ili na panjevima...); morali su pažljivo sjedati za stolice i čim više ispravljati nogu.
Naime, pri naglijim ili ekstremnijim pokretima noga bi običavala ispadati iz kuka, a za pretpostaviti je da je tomu uslijedio ili gruba ad-hoc kalibracija jakim udarcem suprotnog smjera vektora sile (pretpostavljam ili u neku izbočinu sa strane ili ljubaznom i blagonaklonom tirčinom skrbnih sugovornika i kolega), ili posjet specijalisti prvom prilikom (kad bi došli na red u prepunim javnozdravstvenim agendama).
Moram priznati da se pitam kako su se ženske seksale... ;-)
Kod održavanja hrskavice, debljine 3 do 5 milimetara, od krucijalne je važnosti tekućina koja podmazuje i hrani, dakle održava hrskavicu. U ovom slučaju bedrene kosti.
Elem, ta tekućina kod mirovanja ne pljušti po hrskavici jer je zablokirana (mehanički), no prilikom hodanja, kad prebacimo težinu na drugu nogu u jednoj od polovica zaokruženog koraka potpunog para nogu (da li je u pitanju prva ili druga noga ovisi iz kojeg smjera gledaš kad krećeš u korak), pritisak na zglob i hrskavicu splasne; u trenutku, dakle, prebacivanja opterećenja na drugu nogu navedena hranjiva tekućina (toliko hranjive i djelotvorne da će vjerojatno u budućnosti u njoj uzgajati umjetne fetuse genetski modificiranih humanoida) brizne i zalije hrskavicu.
Dakle, drage lijenčine, evo vam razloga, do srži znanstvenog i nepobitljivog, zašto se ipak morate kretati da bi oporavak bio bolji; štoviše, da bi napretka u oporavku čak uopće bilo!
No, da se vratim na temu s početka. Revolucija novog znanstvenika sastojala se u tome što je našao način kako obnoviti kukove tako da ne pilimo i bacamo cijele polovice natkoljenica, već da se samo na čašicu zgloba, tamo gdje je hrskavica istrošena (ako nije više od polovice njene ukupne površine), stavi od metalnih legura sačinjena pločica, "kapica", koja će glumiti prirodnu hrskavicu.
Pristup se pokazao toliko praktičan da su pacijenti, operirani u ponedjeljak, već u utorak hodali uz pomoć sestre (medicinske), u srijedu su hodali sami (sestra treba onome koji je u utorku), a u četvrtak su najčešće odlazili na kućnu njegu – u osobnom autu, gotovo potpuno pokretni! Nakon kraće rehabilitacije pacijenti, tada funkcionalni ljudi, mogli su gotovo sve što i obični ljudi – hodati bez straha, sjediti na klupicama u parku ili za stolom bez kušina i podmetača, normalno piškiti (žene) ili čisto iz obijesti sjediti na školjki – jer mogu (muškarci), a čak se i baviti sportom. Iako, za ekstremne sportove tipo dugačko i intenzivno trčanje, nogomet i sl. nitko ne želi garantirati, ali ima slučajeva kad su neki trčali i slične aktivnosti radili posve normalno.
A zamisli tek seks! :-)
Bio sam sretan što sam čuo sve te korisne, ali moram priznati i - prilično zanimljive informacije, tim više jer su bile toliko usputne čime su mi skrenule pogled i pažnju sa slabih brisača.
Taman sam mislio kako sam čuo uglavnom sve što mi je trebalo na temu hrskavice bedrene kosti, poradi čega mi je desni kažiprst već dotakao tipku na radiju...
A tada je doktor dodao još jednu, možda ponajviše zanimljivu informaciju.
Naime, vjerojatno ne znaš, ali hrskavica je oko pet i pol puta glatkija od leda, dakle kliskija.
Stoga, zaključi on s laganim smješkom, ne daj bože da nam s neba pada hrskavica!
Vizualiziram...
Post je objavljen 04.12.2009. u 12:50 sati.