“Mjesto gdje ljudi postaju bogovima” prijevod je s aztečkog Nahuatl jezika ime antičkog grada Teotihuacana. Udaljen gotovo pedeset kilometara od Ciudad de Mexica, Teotihuacan odličan je jednodnevni izlet i bijeg iz kaosa velegrada.
Veliki je misterij tko je i kada izgradio ovaj grad. Zna se da je naseljen već oko 600. godine prije Krista, ali na vrhuncu moći bio je između 200. i 700. godine naše ere. Tada je, vjeruje se, brojao oko 200,000 stanovnika što ga je ubrajalo među najveće gradove na svijetu. No, oko 650. godine Teotihuacan je naglo počeo propadati zbog ratova, ali još više zbog unutrašnjih razmirica. Stanovništvo se iselilo, a grad je progutala zaborav. Stoljećima kasnije Azteci su iznenada nabasali na velebne ruševine Teotihuacana i smatrali da je to rad divova ili bogova. Mnogo o Teotihuacanu se nije znalo tada kao ni danas. Tajanstvena civilizacija nije ostavila knjige ni pismo. Danas čak ne znamo kako su se zvali, kojim su jezikom govorili, pa čak ni gdje su im sahranjeni vladari. Postoje mnogi mitovi. Azteci su vjerovali da su se na kraju prethodnog razdoblja bogovi u tami okupili u Teotihuacanu i odlučili koji će od njih postati novo sunce što obasjava svijet. Prema jednom od mitova, drski bog Tecuciztecatl se dobrovoljno javio, dok su ostali bogovi odabrali skromnog, starijeg Nanahuatzina kao drugog takmaca. Izgrađena je velika pogrebna lomača i Tecuciztecatl je pozvan da u nju skoči. Prvi kandidat nije smogao hrabrosti za osobnu žrtvu pa su bogovi zamolili Nanahuatzina da učini isto. On je odmah potrčao i skočio u vatru. Vidjevši to Tecuciztecatl je smogao hrabrosti i također se bacio na lomaču, osramoćen jer ga je pretekao njegov skromni protivnik. No, to nije bio kraj – obojica su se ponovno rodili poput ptice feniks. Nanahuatzin je postao novi bog Sunca, Tonatiuh, a Tecuciztecatl je postao Mjesec. Nažalost, Sunce se nije kretalo nebom, već je stajalo nepokretno na istočnom horizontu. Tonatiuh je zatražio podaničku vjernost i krv ostalih bogova prije nego krene na svoj put nebeskim svodom. Nakon vijećanja bogovi su pristali i jedan po jedan dozvolili da im Quetzalcoatl izvadi srca. Ojačan ovom krvavom žrtvom Tonatiuh je postao Nahui Ollin, Sunce Kretanja.
Teotihuacan je jedan od vrhunaca ovog putovanja. Bez puno razmišljanja, najimpresivniji arheološki lokalitet koji sam posjetio u Meksiku. Piramida Sunca i Piramida Mjeseca jedinstveni su i oduzimaju dah. Kako li su ovo izgradili? Tko li je ovo izgradio? I meni na pamet padaju pitanja i pitanja. Dok se penjem na Piramidu Sunca i jedva dolazim do daha od ovog napora na 2270 metara nadmorske visine, brojim stepenice do vrha. Ukupno ih je 245, ali podijeljene na pet platformi. Piramide nisu strme poput egipatskih, nego zdepaste, razbijene platformama, i krnje, bez pravog šiljastog kraja. No, za mene daleko su impresivnije od egipatskih. Piramida Sunca najveća je piramida na svijetu nakon Keopsove u Gizi. Obje imaju istu površinu baze, ali ova teotihuakanska zbog svojeg zdepastog oblika, ima samo polovicu visine Keopsove. Piramida Sunca visoka je 65 metara, Keopsova 144 metara. U gradnji Piramide Sunca utrošeno je 2.5 milijuna tona kamena, dok je za Keopsovu utrošeno 6.5 milijuna tona. Kamen je ovdje ponovno uglavnom onaj lijep crveni vulkanski tezontle kamen, od kojeg je izgrađeno i pola povijesnog centra Ciudad de Mexica. Ali ponavljam – ovdašnje piramide su mi čak impresivnije od egipatskih. I još se pitam – kako to da Teotihuacan nije proglašen jednim od novih svjetskih čuda, a Chichen Itza jest, preplavljena hordom turista, prodavača suvenira i smećem?!
Na vrhu Piramide Sunca lagani povjetarac hladi alpiniste. Pogled je prekrasan na čitav kompleks – Hram Quetzalcoatla ili Pernate Zmije, Avenija mrtvih, Piramida Mjeseca... Stojeći na samom vrhu Piramide Sunca osjećam se kao na vrhu svijeta. Mjesto gdje ljudi postaju bogovima.
Piramida Mjeseca gotovo je upola niža od Piramide Sunca i do njenog vrha se ne može uspeti. Dozvoljen je uspinjanje samo do prve od četiriju njenih platforma. Ali pogled s prve platforme je još ljepši! Ovo je definitivno najljepši pogled na neke ruševine koji sam imao u životu. Ispred mene trg s malim hramovima i početak Avenije mrtvih uz čiju dužinu se nalaze drugi hramovi i palače. U daljini visoko se uzdiže veličanstvena Piramida Sunca. Nekoliko fotki i uživam u pogledu.
Iako je Teotihuacan od 1987. godine pod zaštitom UNESCO-a, turista i nema previše. Naravno, skoro svi se nalaze u Cancunu, Playi del Carmen, Cozumelu i sličnim resortima na Yucatanu i nahrupe u masama na obližnju Chichen Itzu. U Ciudad de Mexicu proći će samo u tranzitu kroz njegov aerodrom. Ako i to. Oko tri popodne dolazi par turističkih autobusa puni bučnih meksičkih turista. Meksičke babe/kokoši kokodaču iz sveg grla međusobno te cijenkajući se s mnogobrojnim prodavačima suvenira. Ovih prodavača ima ovdje manje nego u Chichen Itzi, ali još uvijek previše. Neprestano ti prilaze i nude ti gluposti i ometaju te u uživanju u ovom magičnom mjestu. “Mira senor, muy barato. Opsidiana.” ili “Senor, solo un peso!” ili “Un dolar! Mira!”... Ovako jure prodavači suvenira za turistima. Da se mene pita, svi bi ovi nametnici ostali pred ulazom u Teotihuacan!
Prije odlaska iz Teotihuacana bacam pogled na prekrasne i dobro sačuvane murale jaguara i papiga u Palači Quetzalpapalotl. Najljepše koje sam vidio na ijednim ruševinama.
Teotihuacan je toliko lijep, impresivan, magičan, da mi je teško rastati se od njega i vratiti se u modernizam Ciudad de Mexica. Ostaju mi lijepe uspomene.
Navečer u Ciudad de Mexico, Kaja i ja odlazimo do Plaza Garibaldi. Nadamo se da ovo neće biti još jedan fijasko poput onog sinoćnjeg. Plaza Garibaldi je trg mariachija. Iako je smješten u širem gradskom centru, četvrt baš i nije savršena – skitnice i prosjaci na svakom uglu, spavaju po podu, neki čak nad rešetkama kroz koje izlaze ispušni plinovi iz metroa. Ni trg nije Bog zna što. Sav je u radovima, prašnjav... Ali mariachije to nije potjeralo. Oni su još uvijek tu. Večeramo u jednom od tipičnih cantina na trgu dok različite grupe mariachija ulaze u cantinu, sviraju i pjevaju. Naravno, o neuzvraćenoj ljubavi. Iako su cijene u ovoj mariachi cantini daleko više nego uobičajeno, isplati se platiti barem zbog mariachija. Hrana? Tako tako. Prisiljavam se da napokon probam nešto ekstra pikantno, a la mexicana. Naručujem costilla con chilaquiles, šnicla s tortillama punjenim sirom i zelenim čili umakom. Dva zalogaja i usta mi gore. S trećim postaje već nesnošljivo. Tko je rekao da se usta naviknu nakon nekoliko zalogaja? Laž. Čista laž. Na kraju, meso nestaje brzinom svjetlosti s tanjura, ali chilaquiles ostaju gotovo netaknuti. Meksikanci se uče od malih nogu na pikantnu hranu. Ja ne.